Žena iznimne snage

Anđeo u Burundiju

Nakon što je Marguerite Barankitse, zvana Maggy, preživjela krvoproliće između Hutua i Tutsija, s nekoliko spašene djece skrila se u utočište. Kako je broj djece koja su tražila njezinu pomoć rastao, sagradila im je dom. A kad je i on postao premalen, sagradila je grad.

Ruyigi, najvažniji grad u ruralnoj provinciji na istoku Burundija, obećava susret s rajskim bićima. Slijedite li jedinu asfaltiranu cestu u smjeru središta, proći ćete pokraj Garage des Anges, Cité des Anges, Boulangerie des Anges i Villa des Anges. Sami anđeli, čak i u pekarnici? Stranci se čude sve dok ne upoznaju stvoriteljicu svih tih rajskih zdanja, gospođu srdačna osmijeha. Gospođu čiji glas ima snagu jerihonskih truba: „Zovite me Maggy!“

Ime Marguerite Barankitse poput groma odzvanja vječno zelenim brdima istočne Afrike: La femme aux dix mille enfants! Žena koja je uspjela spasiti tisuće siročadi od rata i side jer je smogla hrabrosti suprotstaviti se ludosti muškaraca. Žena koja se u burundijskom ratu, koji je odnio 300.000 života, postavila tijelom i dušom između mržnje ubojica i bespomoćnosti nevinih. Majka djece koja nisu imala i više nemaju nikoga.
Marguerite Barankitse ime je čiji zvuk sada, nakon što je preživjela ono najgore, diljem svijeta pobuđuje divljenje i zahvalnost, no kod nekih još uvijek i bijes.
U svakom slučaju, to je ime simbol uzbuđenja. Primjerice, tog je jutra Maggy uskliknula: „Pronašla sam dojenče!“ Bilo je to u zoru, kad je izlazila iz kapelice što se nalazi iza njezine kuće, gdje je svoje najnovije planove usklađivala s dugoročnim planovima Stvoritelja. U sumraku se gotovo spotaknula o svežanj: o dječačića u pelenama od novinskog papira, ostavljenog Maggy ispred vrata.
„Malo sam luda, shvaćate“, kaže Maggy, „majka“ 10.000 djece, „ali radujem se i ovom djetetu.“ Luda? Mora da je riječ o fizikalnom fenomenu. Marguerite Barankitse ostavlja dojam da je okružena poljem karizme što pokreće sve što je okružuje te sve privlači k njoj. Njezine ruke, također u stalnom pokretu, dirigiraju, gestikuliraju, sređuju i ono što je tek u nastanku, svom snagom podvlače crtu pod gotove misli. I pitate se kako sve to pristaje jedno uz drugo: snažna, lijepa, u odabiru riječi gruba žena te slika „Majke Terezije od Afrike“, koja je tako omiljena u Europi i SAD-u.
Marguerite Barankitse uistinu ne podsjeća na redovnicu dok prolazi središtem Ruyigija odjevena u traperice i tenisice. Prije bismo pomislili da je direktorica internacionalnog poduzeća u Johannesburgu ili Nairobiju iako možda uvojci koji joj krase čelo i lice ne odgovaraju toj slici. I uvijek ljubazan ton koji ne dopušta suprotstavljanje, a kojim šefica razgovara s desecima suradnika svoje organizacije za pružanje pomoći, Maison Shalom, koji je gotovo stalno okružuju, svjedoči više o samouvjerenosti pripadnice visokog staleža nego o sklonosti pobožnom odricanju.

Ipak, Maggy često govori o Svevišnjem – i to na način kao da je ON njezin pouzdani poslovni partner u vremenu poljuljanom lomovima burza. „Morate znati, Maison Shalom je vlak kojim upravlja Bog. Može se dogoditi da neki vagon iskoči iz tračnica. No ništa ne može zaustaviti vlak“, kaže. „Bog je odlučio spasiti ovu djecu. Ja sam samo njegovo oruđe.“

Iz vrta puše povjetarac i nosi miris pinija, eukaliptusa i svježe kiše. Ruyigi se nalazi gotovo 1000 metara više od Bujumbura, glavnoga grada na obalama jezera Tanganjika u kojem vlada žega. Ruyigi ne poznaje ni buku glavnoga grada. S ulica dopire smijeh razigranih školaraca, u vrtu cvrkuću tropske ptice, lišće stabla banana šumi na jutarnjem povjetarcu. Samo na parkiralištu Maison Shaloma netko muči motor automobila. „Moj vozač Gérard“, kaže Maggy. „Kada sam ga upoznala, bio je dijete vojnik i bio je došao da me ubije.“

Pročitajte više u časopisu GEO- siječanj 2009.

Autor: Michael Stührenberg