- >
- Narodi i kulture
- >
- Biciklistička utrka
Biciklistička utrka
Kad u Eritreji biciklisti nastupaju u najstarijoj afričkoj biciklističkoj utrci, sve je potpuno drukčije nego što se inače može vidjeti na televiziji. Sponzori? Nema ih. Doping? Samo visinski zrak. Prijenosi uživo? Nisu potrebni jer narod stoji uz cestu. Ovo je priča o utrci što pobuđuje emocije u zemlji paraliziranoj teškom represijom.
1. etapa
Keren – Mendefera, 148 kilometara
Počinje utrka Giro d‘Eritrea. Točno u podne 16. prosinca 2009. godine natjecatelji iz Egipta, Maroka, Saudijske Arabije i Kenije čekaju na startnoj crti. Natjecatelji iz Libije i Sudana voze se na biciklu tamo-amo. Eritrejski biciklisti prstom podmazuju lance, pumpaju gume, pune boce s vodom. Pred njima je najvažnija utrka u njihovoj povijesti, a prvi je put međunarodna. Za današnju je utrku Radek Valenta, Čeh s australskom putovnicom, eritrejske bicikliste trenirao osam tjedana. Nosi majicu s natpisom „Impossible is nothing“, ništa nije nemoguće.
U 12.13 sati čuje se prvi zvižduk. Stopala biciklista sjedaju na pedale, kratak glazbeni pozdrav, tuš deseteročlanog combo-sastava gubi se u pljesku, bubnjanju, zviždanju, pištanju publike. Sa starta kreće 47 natjecatelja iz sedam zemalja, a 20.000 ljudi stoji u špaliru. Među njima su beduini s turbanima, kršćanke s bijelim šalovima, šareno zamotane muslimanke, stariji muškarci u elegantnim trodijelnim odijelima. Učenici domahuju grančicama i zastavicama, njihove uniforme vožnju kroz Keren, glavni grad provincije, pretvaraju u opojno šarenilo boja. Djeca izvikuju imena svojih favorita, viču: „Olé-olé-olé-olé“ i „Viva Eritrea!“
Isto će se ponavljati u svakom mjestu kroz koje budemo prolazili idućih pet dana. Na kraju će ovu utrku vidjeti 1,3 milijuna ljudi.
Biciklistička je utrka u Eritreji podjednako popularna kao nogomet u Brazilu. Svakog vikenda tisuće amatera voze se na biciklu po gotovo praznim cestama, kroz pustinju i preko brdskih prijevoja. Mala zemlja na Crvenomu moru broji 4,8 milijuna stanovnika i 500.000 bicikala.
Prvi bicikl donijeli su Talijani 1910. godine u svoju tadašnju koloniju. Tako barem stoji u povijest eritrejskoga biciklističkog sporta. Godine 1946. održan je Giro dell’ Eritrea, prva ulična biciklistička utrka na afričkom kontinentu. I utrka iz 2009. godine dobit će posebno mjesto u kronici biciklističkog sporta. Ona je prvi put zabilježena u kalendaru Međunarodnoga biciklističkog saveza te nosi bodove za afričku listu.
Možda time počinje nova era.
Samo zato je angažiran i strani trener, što je također prvi put u povijesti. Radek Valenta (46) prije toga je bio izbornik Ujedinjenih Arapskih Emirata. On vozi prvo prateće vozilo eritrejskog tima. Ja sjedim u drugom vozilu pokraj njegova asistenta Yonasa Zekariasa (38), bivšeg eritrejskoga državnog prvaka. Cijela zemlja pogled upire u ta dva muškarca i njihova tri tima sa 16 biciklista.
Sivi se kolnik ceste proteže prema istoku: neobilježen asfalt, isprva gladak, a potom ponovno kao da ima ospice. Munjevito, poput plova riba koje je uznemirio neprijatelj, biciklisti zaobilaze rupe u kolniku. Podnevno sunce stoji visoko iznad terasastog lanca brda koja su pažljivo označena kamenim zidovima poput visinskih linija na karti. Brda su oskudna kao i život ljudi. Eritreja je jedna od 10 najsiromašnijih zemalja na svijetu.
Isušenim koritom rijeke putuje karavana deva. Stabla baobaba u svojim iskrivljenim granama drže divovska gnijezda zaliha sijena. Iz sela se izdižu šiljati slamnati krovovi tradicionalnih okruglih koliba. Između njih su razbacani mali kvadri s jednim prozorom, jednim vratima.
Blijed krajolik promiče poput filma iz davne epohe, sve dok se iznenada ne uključi reklama sa skupinom glasnih, šarenih, brzih biciklista.
Tri motocikla okružuju vozače koji su se duboko nagnuli nad upravljače. Helikopteri kruže. Biciklisti napreduju brzinom od 40 km/h. Većina je tijela tako malena da se njihova snaga i ne naslućuje. Prati ih 20 vozila. Nacionalni timovi nose trikoe u bojama svoje zemlje; crvena, plava, zelena i žuta za Eritreju. Podrijetlo pojedinih biciklista može se prepoznati i po biciklu. Natjecatelji iz Saudijske Arabije voze najskuplje bicikle, Sudanci najjeftinije. Eritrejci su uložili u Trek, marku Lancea Armstronga.
Držeći mobitel na uhu, Yonas vozilo skreće desno, koči punom snagom. Broj 3 stoji uz cestu i trga prednji kotač iz vilice. Upravo je to Daniel Teklehaymanot, Yonasov štićenik i favorit ove utrke. Visok je 1,91 m, ima veliku glavu s kratkom mladenačkom frizurom, toliko je mršav i istreniran da mu vene na nogama iskaču poput tankih konopaca.
Iz njegova sela Adi Bana u južnom visočju podrijetlom je i jedan od najjačih trkača na duge staze na svijetu, Zersenay Tadesse. Daniel, najmlađi od 11 braće i sestara, s 13 je godina dobio prvi bicikl. S 19 je bio najbolji Afrikanac na Tour de la Paix u Obali Bjelokosti. S 20 ga je otkrio Međunarodni biciklistički savez u Maroku te ga je pozvao da trenira u Švicarskoj.
Tijekom pregleda liječnici su mu dijagnosticirali tešku srčanu manu. Slijedila je operacija srca, uspješne utrke, smetnje cirkulacije u nozi. Prije pet tjedana Daniel se vratio iz Europe.
Yonasov mehaničar uzima rezervni kotač iz prtljažnika. Daniel drži okvir, a mehaničar postavlja kotač, centrira ga i brzo zateže. Sve to u samo deset sekundi. Yonas, visok i snažan, gura Daniela: „Avanti!“ – i on je već na biciklu!
Stražnje sjedalo automobila pretvara se u mobilnu mehaničarsku radionicu: skinuti gumu, zamijeniti zračnicu, novinama popuniti prazan prostor između ventila i napla. Yonas u lijevoj ruci drži telefon, desnom fiksira ventil i provjerava tlak u gumi. Njegovi su pokreti precizni kao u kirurga. Lice mu je opušteno kao da sjedi u kafiću. Stari kotač mora što brže natrag Danielu.
Yonasov mobitel ponovno zvoni. Prateće vozilo trećeg eritrejskog tima treba zračnu pumpu i rezervne zračnice. Tri automobila, dvije zračne pumpe, sok od manga u jednom vozilu, voda i coca-cola u drugom. Leteće su primopredaje rutina tijekom utrke, obavljaju se čak i preko nekoliko automobila, katkad s motociklistom kao kurirom pa čak i s bolničkim vozilom.
Pročitajte više u časopisu Geo- srpanj 2010.
Autor: Ines Possemeyer

