Bolivija

Tierra y libertad – zemlju i slobodu latinskoamerički starosjedioci traže već stoljećima. U Boliviji bi im napokon trebala osvanuti pravda.

„Pozovite Leocadija!“ uzvikuju djeca nestašno poskakujući; „LE-O-CA-DI-O“, gromoglasno dozivaju jer je starac nagluh. Jedna ga žena vodi iz vrta u kolibu. „Oprezno, Leocadio!“ dovikuju djeca, no prekasno, nespretnim korakom Leocadio Romero stao je na pile koje je po tlu od ilovače kljucalo zrnje. Dvaput se trznulo, ali onda su ga odnijeli; Leocadio ništa nije primijetio. Posjeli su ga na stolicu. „Pokaži ruke!“ povikuju djeca te, nakon što je starac zasukao rukave košulje, živahnim i mekim ručicama opipavaju okrugle ožiljke koji kao gumene narukvice okružuju starčeve zglobove. „Ispričaj nam priču!“ viču mu u uho. I Leocadio počinje pripovijedati.
„Išao sam po kukuruz za svinje“, priča zastajkujući. Slabo govori španjolski, gotovo samo guaraní, jezik domorodačkog stanovništva. „Išao sam po kukuruz, mojem patrónu to nije bilo dovoljno brzo. Udario me, a ja sam bio toliko ljutit da sam mu uzvratio udarac. U trbuh mi je uperio puščanu cijev, stavio lisice i vukao me do haciende.“
„Nekad je znao zaplakati kad bi pričao ovu priču“, šapću djeca.
„U haciendi me je lisicama vezao za stolicu i počeo me bičevati“, nastavlja Leocadio Romero. „Cijeli dan i cijelu noć bio sam vezan za stolicu. Kad mi je skinuo lisice, iz zglobova je potekla krv.“
Ljudi u kolibi su zanijemjeli. To nije samo njegova priča nego i njihova. Njegovi su ožiljci i njihovi ožiljci.
„Iste sam noći pobjegao sa svojom ženom. Skrili smo se u selu. Kad nas je patrón pronašao, vikao je da mu se moram vratiti. Rekao je da mu dugujem novac. Novac za najmanje četiri vola. No nisam se vratio.“ Starac je protrljao zglobove kao da u njima još osjeća bol. Prošlo je 40 godina od njegova bijega.
Je li ikad podnio tužbu protiv patróna?
Leocadijev je pogled pun nerazumijevanja. Tužba? Protiv patróna? Ovdje, u Huacareti?
San Pablo de Huacareta nalazi se na jugoistoku Bolivije, na oko 1300 metara nadmorske visine, uz rub Središnjih Kordiljera, planinskog lanca između visoravni Anda i nizine. Taj je predio toliko nepristupačan da je starosjediocima iz naroda Guaraní stoljećima služio kao utvrda: najprije protiv vladarskog naroda Inka, a zatim protiv Španjolaca i vojnika Republike Bolivije. Pokoreni su tek prije 115 godina.
I dan-danas onaj tko se uputi prema Huacareti mora prijeći velike dionice neasfaltirane ceste, svladati gazove i brdske ceste na strmim obroncima.
Huacareta je toliko zabačena da je ondje opstao arhaičan sustav ugnjetavanja: plaćeno ropstvo što tisuće Guaraníja čini veleposjednikovim kmetovima.
Gotovo dva stoljeća nakon osnutka Republike Bolivije, pola stoljeća nakon velike poljoprivredne reforme, u tom skrovitom kutku Zemlje još ima ljudi koji cijeli život rade, a nikad ne dobiju plaću, nego samo najosnovnije za život.
Na nekim imanjima i svinjama je bolje nego radnicima koji žive ispod krova od palmina lišća, u kolibama bez zidova. Neki patrónesi – veleposjednici, većinom bijelci ili mestici – svoje sluge, sluškinje i njihovu djecu drže kao stoku.

Od 22. siječnja 2006. prvi put u povijesti Republike Bolivije zemljom upravlja pripadnik starosjedilačkog naroda. Predsjednik Evo Morales najavio je da će milijune hektara zemlje podijeliti onima koji je nemaju, s tim da prednost imaju pripadnici indijanskih naroda. Od tada u Huacareti vlada nemir. Ondje gdje uvijek bijelci i mestici imenuju gradonačelnika i suca, čak je i jedan Guaraní izabran u općinsko vijeće. On kaže: „Sve dok su ovdje patrónesi, mojoj braći i sestrama na haciendi nikad neće biti bolje.“
Marcelina Visalla prošle noći gotovo da nije oka sklopila; i djeca su bila nemirna. Za večeru je skuhala juhu od riže, ali nisu je pojeli. Nije da nisu bili gladni: oni zapravo nikad i nisu siti. Jednostavno su bili previše uzbuđeni. Nakon večere ugasili su uljane lampe i cijelu noć slušali glazbu na radiju.
Vlaga se uvukla u kolibu i zahvatila i tri kreveta na kojima su ležali Marcelina Visalla, njezin suprug Eugenio Rubio, desetero djece i troje unučadi. Bila je to njihova posljednja noć na tome mjestu, duboko u dolini Kordiljera, od Huacarete udaljeno dan pješačenja.
Ujutro se dolinom prosula magla, 12 je Celzijevih stupnjeva, zimsko jutro. Marcelina Visalla stavlja cjepanice u vatru pokraj kolibe kako bi je rasplamsala, a onda se obronkom spušta do rijeke i grabi vodu. Malo-pomalo djeca se okupljaju oko vatre. Prije nego što pođu u školu, za okrepu piju mate čaj. Škola je udaljena sat pješačenja.
Nakon što su djeca otišla, Eugenio Rubio i Marcelina Visalla počinju pakirati stvari iz kolibe. Nema toga puno: tri kartona odjeće, vuneni pokrivači, stol i tri kreveta ispletena od pruća. Oko 9 sati Marcelina Visalla pogledava na poljsku cestu kojom taj dan nije prošao nijedan auto. „Ako ne dođu do podneva, neće ni doći“, kaže. Riječi su to pune nade; ona želi otići, no ipak ju je strah sve to ostaviti: kolibu koja nije njezina, taj komadić zemlje na kojem stoji. Ali Eugenio Rubio je siguran: „Kamion će doći.“
Svoj je alat složio na hrpu: tri mačete, jednu kosu, dvije sjekire, džepni nož. Tucet čavala, pomno umotane u pergamentni papir. Usto i malokalibarsku pušku.
Marcelina Visalla kokošima veže noge kukuruzovim lišćem i stavlja ih u vreću, piliće u kutiju. Rasprema jedan jedini ormar u kolibi: 13 limenih tanjura, tri trošna aluminijska lonca. Jedna mreža za ribolov, ručno ispleten kožni laso. Mlin za žito od lijevanog željeza. Dva obična sapuna. Igračaka nema. Novi Zavjet napisan sitnim nečitljivim slovima.
U 10 sati dolazi kamion. Toyota se brujeći probija preko doline, prolazi kroz trošnu drvenu ogradu, drnda preko livade te se uz prodoran zvuk ispuha zaustavlja pred kolibom. Dvanaest muškaraca u prljavosmeđoj odjeći silazi s utovarne površine. Nose šešire sa širokim obodom, a za remenom mačete. To su izaslanici vijeća poglavica.
Román Reynaga (63), koji ne voli kad ga se zove patrón, najradije sjedi na verandi svoje gospodske kuće Casa Alta na haciendi. Njegovo seosko imanje počiva na brežuljku iznad lagano zaobljene doline, u čijem podnožju Río Ňacamiri teče prema jugu. Huacareta je sljedeće mjesto s priključkom na struju, otprilike 30 kilometara sjevernije, cijelu vječnost udaljeno u kraju gdje svi idu pješice, a samo gospoda jašu na konjima.
„Volim ovu zemlju“, kaže Román Reynaga, zavaljen u usku vrtnu fotelju na verandi. Za njega se može reći da je nevjerojatan križanac seljaka i plemića: ima kovrčavu crnu kosu i tanke brkove staroga španjolskog plemića te okrugao trbuh i krive noge konjušara.
Casa Alta ponos je onih koji su je sagradili. Veranda je obložena ciglama, krov podupiru dorski stupovi. Obitelj Reynaga spada među šačicu pripadnika rodovske zajednice koji su prije mnogo godina međusobno podijelili zemlju Guaraníja u regiji oko Huacarete.
„To su oduvijek kulturni ljudi koji potiču razvoj cijele regije“, kaže Don Román gromoglasnim baritonom. Od Guaraníja se ne može mnogo očekivati. Loši su radnici, „ujutro u 9 žvaču koku, a popodne u 2 idu kući“. Stoga im je bio potreban netko „da im pokaže kako se radi“.
Román Reynaga zapravo je želio postati isusovački redovnik, no ipak je studirao arheologiju. Njegova žena Liliana, podrijetlom iz Argentine, požalila je što je došla u taj skroviti dio svijeta. Njezina je jedina veza s vanjskim svijetom radiotelefonski uređaj koji se napaja strujom iz generatora, a od kojeg se ne odvaja kao plućni bolesnik od maske s kisikom.

Pročitajte više u časopisu Geo - ožujak 2010.

Autor: Jürgen Schaefer