Daleko carstvo

Carstvo Inka u Andama davno je propalo. No političari se danas u Boliviji i Peruu pozivaju na to drevno naslijeđe pobuđujući u starosjedilačkim narodima tog područja novi osjećaj samosvijesti.

Došao je dan kada je Luísu Castañedi konačno dozlogrdilo promatrati jedan te isti prizor. Kad bi ujutro otvorio prozor svog ureda, žalio se gradonačelnik Lime, morao bi gledati u to „prijeteće i agresivno lice“. Stoga je odlučio: Pizarro mora nestati. Castañedi je kao naručena došla činjenica da je Jirón de la Unión, središnja trgovačka ulica u peruanskome glavnom gradu, 2003. godine preuređena u pješačku zonu. Smatrao je da kip osvajača Perua na konju ionako samo ometa prolaz.
Brončani je Francisco Pizarro stoga natovaren na otvoreni kamionet. Pet stoljeća nakon njegova osvajačkog pohoda taj potomak nižega španjolskog plemstva, svinjara i zatornika carstva Inka, završio je na privremenom odredištu u jednome gradskom skladištu. Mnogi potomci Inka ispratili su ga s neskrivenim oduševljenjem. Za indijanske narode Quechua i Aymara prava povijest Perua nije započela s Pizarrom – zapravo je s njegovim dolaskom završila.
Osvajač je za sobom ostavio režim utemeljen na dominaciji potomaka europskih doseljenika, koji se uspio održati – u mnogim područjima sve do danas – i nakon što je prije 200 godina iznuđeno okončanje španjolske kolonijalne vlasti. Starosjedioci su u Peruu, Boliviji i Ekvadoru ostali jednako siromašni i obespravljeni kao što su odvajkada bili. I dalje su rukama i krampovima strugali bogatstva iz rudnika u Andama – cink, srebro, olovo i zlato. Na tome se obogatio tek uzak sloj postkolonijalnog visokog društva.
Tek je 20-ih godina prošlog stoljeća peruanski lijevo orijentirani intelektualac José Carlos Mariátegui oslikao patnje stanovnika Anda i zahtijevao radikalnu socijalnu reformu. No trebala su proći još mnoga desetljeća prije nego što se netko odlučio i u političkom smislu provesti ravnopravnost u djelo. To se nije dogodilo u Peruu, nego u siromašnijoj susjednoj državi Boliviji. Tek je nedavno bolivijski predsjednik Evo Morales najavio da želi nacionalizirati rudnike, koji za domorodačko stanovništvo još od kolonijalnog doba predstavljaju simbole tuđinskog utjecaja.
I u Boliviji su nakon neovisnosti stečene 1825. godine privremeno vladali vlasnici rudnika, vojni časnici i oligarsi. Socijalno revolucionarni začeci ubrzo su iščeznuli, budući da su i marksisti omalovažavali težnje domorodačkih naroda. Društvo je ostalo rascijepljeno između Kreolaca (potomaka europskih useljenika) i starosjedilaca, u čijim je običajima nastavilo živjeti naslijeđe predaka. Većina stanovnika Anda govori kečuanskim jezikom, koji vuče podrijetlo izravno od Inka. U Boliviji je rašireniji još stariji ajmarski jezik.
Najmanja je organizacijska zajednica bolivijskih andskih naroda još iz vremena prije Inka ayllu, svojevrsna seoska zadruga. Zemljište i tlo u aylluu smatraju se zajedničkom imovinom – što je sušta suprotnost zemljišnoj politici kolonijalnih gospodara, kojoj su se seljaci s Anda oduvijek suprotstavljali, kao što su se odupirali i nastojanjima da se raseljavanjem razbiju njihove zajednice.
Očuvana su i stara vjerska uvjerenja – pod skutima katolicizma. Bogovi s Anda vladaju i dalje, primjerice Pachamama, majka Zemlja, ili Ekeko, srećonoša. Prije izgradnje kuće u zemlju se ukopava pepeo ljamina fetusa, a na selu su šamani dominantni iscjelitelji. I protok vremena poima se na drukčiji način, naime ciklično. Linearno poimanje vremena industrijskih zemalja andskim je narodima potpuno strano.
U Boliviji je ayllu nakon 2000. godine postao izvorište pokreta za izravnu demokraciju koji je trebao iznjedriti političkog predvodnika. No Evu Moralesu politički uspon ipak nije poslužen na pladnju. Taj pripadnik naroda Aymara rođen je 1959. godine u selu u blizini grada Orura u goletnoj visoravni Altiplano. Rastao je u siromaštvu u blatnjari, čuvao je ljame, zarađivao kao seoski svirač te poslije kao uzgajivač koke. Postao je predvodnik sindikata uzgajivača koke i zastupnik u parlamentu. Malo po malo uspjelo mu je mobilizirati indijansku većinu stanovništva, a pritom su mu na ruku išli kaotični politički uvjeti koje su za sobom ostavili njegovi neoliberalni prethodnici.
U prosincu 2005. godine Evo Morales pobijedio je na predsjedničkim izborima s 54 posto glasova. Taj postotak približno odgovara udjelu Indijanaca u stanovništvu. Prvi put nakon španjolskog osvajanja na čelu „srca Južne Amerike“, kako je kubansko-argentinski revolucionarni junak Che Guevara nazivao Boliviju, nalazi se Aymara.
Svoj nastupni govor Morales je održao s balkona predsjedničke palače u upravnom središtu La Pazu. Trg je bio prepun ljudi, a mnogi od njih bili su Aymare, Quechue, Guaraní i pripadnici ostalih starosjedilačkih naroda, kojih je više od trideset. No osim inauguracije u La Pazu, Morales je organizirao i ceremoniju na ruševinama svetišta Tiahuanaca iz razdoblja prije Inka, koje se nalazi na jezeru Titicaci. Taj je hramski grad bio središte velikog carstva koje je na tajanstven način propalo prije nego što su Inke osvojili Ande. Na vratima Kalasasaye, ulazu u pradavni Sunčev opservatorij u Tiahuanacu, Morales je zazvao duh andske vizije svemira. Obećao je da će u ustav ugraditi životni svjetonazor domorodačkih naroda.
Moralesov svojeglavi andski socijalizam prije svega državi osigurava vlasnička prava nad izvorima nafte i plina iz kojih se napaja bolivijski državni proračun. Prihod se ulaže u začetke socijalnog sustava. U La Pazu piljarice, takozvane cholitas, sada u svojim šarenim haljinama stoje u redovima čekajući isplatu novoga mirovinskog osiguranja. Znaju također da u parlamentu sve vrvi od zastupnika indijanskih naroda s kupolastim polucilindrima, pletenicama i sandalama.
Pročitajte više u časopisu Geo - kolovoz 2011.

Autor: Sebastian Schoepp