Daleko od modernog vremena

Berberi, zaboravljena većina marokanskog stanovništva, trebaju postati ravnopravni građani. U zabačenoj dolini Geovi su reporteri shvatili kako je pred njima još dug put.

Ležimo na sagovima, zavaljeni u zlatom izvezenim jastucima, ispred nas su tanjuri puni oraha i badema te čaše i čajnik odviše zašećerenog čaja od metvice. S krova kuće pogled se pruža na svijet planina. Čini nam se kao da smo na letećem sagu. „Vidiš li?“ pita mula Ibrahim. A mula Omar dodaje: „Tražio si po cijelome Maroku i nigdje nisi pronašao bolje mjesto od ovog našeg, zar ne?“
Kimam glavom – iako nisam pretražio cijeli Maroko, nego samo dio Visokog Atlasa, 70 kilometara jugoistočno od Marrakecha. I nisam tražio najbolje, već zabačeno mjesto. Tražio sam mjesto poput Tilfitinnea, sela čije ime znači „dva stupa“.
Svojim domaćinima također ne priznajem da je njihovo selo bilo tek moj drugi izbor. Najprije sam odabrao selo obećavajućeg imena – Izgubljena Dolina. Nakon što sam stigao u to selo, preko zavojitih cesta, ali ipak automobilom, dočekali su me, kao i obično, srdačno i s bademima, orasima te vrlo slatkim čajem. Onda je starješina sela pitao što želim. Prenoćište i nekoliko odgovora, rekao sam.
Kralj Muhamed VI. želi moderan Maroko u kojem razlike između starosjedilaca Berbera i vladajućih Arapa nestaju, cilj mu je novo zajedništvo. Stoga želi modernizirati zemlju, prije svega regije koje nastanjuju Berberi. Zabačena sela trebaju dobiti priključak na struju, a time i televiziju. Emitira se, naime, novi kanal na tamazigtu, jeziku Berbera koji su potiskivale generacije arapskih vladara.
Htio sam doznati što u Izgubljenoj Dolini misle o tom novom Maroku.
Rado će mi dati mjesto za spavanje i podatke, rekao je starješina. Samo, Izgubljena je Dolina trenutačno još većim dijelom u starome Maroku. Stoga, prije nego što sa strancem razgovaraju o političkim pitanjima, treba im dopuštenje njihova šeika.
Šeik? Moj je prevoditelj potvrdio da sam dobro čuo. Uz izabranoga gradonačelnika, u Atlasu još postoje i feudalni gospodari arhaična kova, u pravilu veleposjednici čije su obitelji oduvijek posjedovale doline sa svim selima u njima.
Imamo sreće, uvjeren je prevoditelj. „Osobno poznajem šeika. Obrazovan je čovjek. Studirao je u Kanadi. Dopuštenje za naš boravak samo je puka formalnost“, kaže.
Šeika smo pronašli u njegovoj vili na obali jezera udaljenog samo sat vožnje automobilom, a ipak stoljećima od Izgubljene Doline. Ispred kuće smo zatekli parkiran crni mercedes. Bila je subota. Šeik je nosio crvenu trenirku, a naš ga posjet nije nimalo razveselio: nije bilo oraha, badema i zašećerena čaja.
„U Maroku vlada demokracija“, izjavio je taj nizak muškarac. Ja i nisam tvrdio suprotno. „Zašto vas zanima to selo?“ Rekao sam da nema određenog razloga. „Kao reporter želim jednostavno posjetiti tipično berbersko selo u Visokom Atlasu.“
Mora da je to bio pogrešan odgovor. Zato što sam spomenuo Berbere? Šeik je izvukao mobitel, udaljio se nekoliko koraka i telefonirao. „Sutra je nedjelja“, ustvrdio je. „Odmorite se u hotelu. U ponedjeljak otiđite guverneru. On vam sigurno može pomoći.“
To je zvučalo kao da je moje putovanje završilo. Kralj u Rabatu možda i može opušteno razmišljati o budućnosti. O pitanjima demokracije. O tome je li stanovništvo zemlje uistinu, kao što su do sada tvrdili službeni izvori, „99 posto arapsko-berberskog podrijetla“. Ili o tome hoće li ubuduće, prema drugim izvorima, „više od 70 posto“ stanovništva biti berberskog podrijetla.
Još 1982. godine Hasan II., otac današnjega kralja, dao je zatvoriti deset intelektualaca. Oni su javno izjavili da su tamazigt i arapski istovrijedni jezici. Jedan od njih nije htio kralja moliti za milost te je godinu dana proveo iza rešetaka.
Povukao sam se iz Izgubljene Doline i šeikova vidokruga. Treba mi mjesto koje je tako nepristupačno da se do njega ne može doći automobilom, a kamoli crnim mercedesom.
Tako sam našao Tilfitinne. Do tog sela možete doći samo naporno se penjući. Možete do njega doći i na magarcu. Kuće vise na padinama poput stuba uklesanih u brdo. Fuge u zidovima od naslagana gruba kamenja ispunjene su običnom ilovačom.
U Tilfitinneu živi 20-ak obitelji. Ali nitko ne broji obitelji, nego tafarante, krušne peći. Ispred svake je kuće takva peć napravljena od ilovače. Lako bi je se moglo zamijeniti sa psećom kućicom. Kad se peć napuni blatom i otpadom, to znači da je vlasnik napustio kuću.
Stranci u Tilfitinneu primjećuju i ono što selu nedostaje i ono što selo ima. Ne mogu pronaći nijednu prodavaonicu. Ono malo što stanovnici kupuju, poput petroleja za svjetiljke ili goleme količine šećera za čaj, nabavljaju u Amizmizu, tjednoj tržnici udaljenoj 15 kilometara. U selu također nema ulica. Nema ni glavne ceste na kojoj biste se mogli prošetati u nadi da ćete slučajno naići na nekoga. Postoji samo pokoja utabana staza koja vodi od jedne do druge kuće, od peći do peći.
Tilfitinne luksuz nudi samo očima, i to tek kada gledate iz perspektive „letećeg saga“. A sagovi pokrivaju ravne krovove kuća, koji služe kao seoski dnevni boravak, a ljeti i kao spavaonica.
Sa saga mule Ibrahima pogled se pruža preko doline koja nam se prostire pod nogama. Najprije se vidi smaragdno zelenilo vrtova na terasama. Rotkve, kukuruz, krumpir, grašak i grah, marelice, jabuke, bademi i orasi... – bogat izbor puni ili prazne želuce ili pak torbe kad ljudi iz Tilfitinnea višak prodaju u Amizmizu.

Pročitajte više u časopisu Geo - rujan 2010.

Autor: Michael Stührenberg