Etnologija

U zabačenoj planinskoj dolini, u najdaljem kutku Afganistana, nekoliko stotina nomada živi u vjerojatno najtežim uvjetima koje čovjek može izdržati. Pamirski Kirgizi nisu imali kontakt s vanjskim svijetom gotovo četvrt stoljeća. Sada je prvi put u njihovu logoru mogao prezimiti jedan istraživač sa Zapada.

I. Porođaj opasan za život
Jedan dan u studenom 2007. godine: kao i svakog jutra, uz šalicu instant-kave na radiju slušam BBC World Service, kad mi se u šator ušulja Joldoš. To je neobično. Joldoš je ovisnik o opijumu i rijetko ga se viđa prije podne jer noću dugo ostaje budan i puši. Kako i priliči domaćinu, nudim mu šalicu čaja, no on ljubazno odbija: „Oprosti što ti smetam, ali žena mi rađa. Mogu li te odmah odvesti k njoj?”
Već sam dugo slutio da će doći taj trenutak; zato sam u medicinskom priručniku pažljivo pročitao poglavlje o pomoći pri porođaju i na cedulju zapisao najvažnije kirgiške pojmove o trudnoći i rađanju. Uzimam cedulju, nekoliko medicinskih instrumenata i lijekova te slijedim Joldoša u jurtu. Što će me dočekati ondje? Je li netko možda počistio, da rodilja ima barem minimalne higijenske uvjete?
Nije.
Umjesto toga vidim Joldoševu mladu ženu Aisuluu kako čuči na zemljanom podu pokraj otvorene vatre; grčevito se drži za drvenu prečku koja podupire okrugli krov jurte. Joldoš se s opijumskom lulom povlači u kut.
Stopa smrtnosti majki i dojenčadi među Kirgizima, tu gore na sjeveru Afganistana, u planinskim dolinama Pamira, među najvišima je u svijetu. Neki su se muškarci oženili i četvrti put jer su im prve tri žene umrle tijekom porođaja. Ovdje, u zimskom logoru kana Abdula Rašida, živi žena koja je devet puta bila trudna; od osmero djece koje je žive donijela na svijet, sedam je ubrzo umrlo.
Uz mladu Aisuluu danas je „babica”. Iako ima više djece, sada na žalost sve radi pogrešno. Upravo trlja trudničin trbuh i time povećava rizik od odvajanja posteljice, što može izazvati jako krvarenje.
Provjeravam Aisuluuin krvni tlak, disanje, bilo. Dobro je. Postavljam nekoliko pitanja; tada nastaje mučna stanka. Znam da mi Kirgizi nikad ne bi dopustili da provjerim vidi li se već djetetova glava. Ne smijem ni opipati trbuh – dakle, ne mogu učiniti ništa. No pokušavam babicu odvratiti od trljanja Aisuluuina trbuha.
Možemo samo čekati.
Poslije, dok sjedim u kanovoj jurti, dolazi zadihana babica i kaže: „Djevojčica!“
Kan, glavar skupine od nekoliko stotina Kirgiza u tzv. Malom Pamiru, djed je novorođenčeta; ima još 14 unuka. Izlazi moliti. Vraćam se u svoj šator, gdje se ubrzo pojavljuje Joldoš. Cijeli je dan pušio opijum i sad je potpuno odsutan duhom. Pije čaj, jede kekse.
Tada kaže: „Imamo problem. Posteljica još nije izašla.“ Trčimo prema njegovoj jurti. Aisuluu je iscrpljena, jeca. Na plastičnoj ceradi, koju sam prije nekoliko sati stavio pod nju, širi se golema lokva.
Aisuluu bi mogla iskrvariti.
Iz knjiga znam da se maternica mora stisnuti u postporođajnim trudovima kako bi izašla posteljica – i prestalo krvarenje. Jedna od mogućnosti da se izazovu ti trudovi jest odmah podojiti dijete. No sada se umiješala babica, tvrdi da je to pogrešno: „Imam troje djece i nijedno se nije odmah dojilo!“ Umjesto da dojenčetu daju prvo majčino mlijeko, Kirgizi imaju tradiciju hraniti ga jakovim mlijekom i brašnom – hranom koju novorođenče ne može probaviti.
Aisuluu jako krvari. U bedro joj ubrizgavam dvije ampule sredstva za izazivanje trudova. Ne znam koliko treba da lijek počne djelovati; ne znam ni hoće li uopće djelovati. U mom priručniku stoji da je u tom slučaju najbolje posteljicu izvaditi ručno. Najobzirnije što mogu objašnjavam da se samo tako može spasiti Aisuluuin život.
Nisam iznenađen odbijanjem prijedloga. Daje mi se do znanja da se udaljim. U kanovoj jurti muškarci se ponašaju uobičajeno. Ne kao da deset metara od njih umire žena. Poslužuje se riža. Kad je posudica za pranje došla do mene, vidim da su mi ruke ljepljive od Aisuluuine krvi. Kirgizi se s tekom bacaju na jelo; čude se mojoj šutljivosti.
Ovo je najjadnija noć u mom životu. Čučim u šatoru i znam da sam Aisuluu mogao spasiti život – barem sam mogao pokušati – no neukost i kruta tradicija me priječe. Nakon nemirnih sati napokon padam u dubok san. Sljedećeg jutra susrećem pastira Daryaboija i pitam ga za Aisuluu. Siguran sam da je u međuvremenu umrla.
„A, ona? Dobro je“, kaže Daryaboi i odjuri za ovcama.
Trčim u kanov šator i čestitam mu. Njegov odgovor tjera mi suze na oči. „Temir-aka“ – moje kirgiško ime, a znači „željezo“– „Temir-aka, ti i ja, mi smo poput braće. Ta curica je i tvoja unuka.“ Dao joj je ime Maryam. Smijem vidjeti bebu, smijem joj dezinficirati pupak. Aisuluu drži moju ruku i šapće: „Hvala, veliki brate Temire!“
Odahnuo sam kao nikad u životu.

Autor: Ted Callahan