Guano

Svakih jedanaest godina stotine muškaraca pristaju na stjenovit otok Guañape Norte ispred obale Perua kako bi pokupili izmet morskih ptica koje se ondje gnijezde. Guano, taj sasušeni izmet, diljem je svijeta tražen kao gnojivo. Zbog guana vodili su se ratovi, ali i u doba mira prava je borba pokupiti ga s oštrih stijena.

Kad su muškarci izašli iz baraka, digao se vjetar. Noć je. Ispred prozorskih otvora lupkaju komadi cerade. Otok leži u tami. Negdje u tami čuju se ptice. Čuje se dahtanje, svadljivo gakanje. Kad ga donese vjetar, sliči smijehu.
Mrmljajući pozdrave, predradnik obilazi gomilu muškaraca. Još sneni, stoje na noćnoj hladnoći i zebu. Luis Prudencio baca pogled na more koje u tami sliči melasi. Njegove oči pretražuju obzor nad morem. Ni traga oblacima. „Danas će biti veoma vruće“, kaže.
Vrijeme je. Muškarci na brzinu doručkuju. Svatko dobiva kavu. Potom se skupine jedna za drugom uspinju uz brdsku stazu koja vodi do ptica. Iza njih gase se svjetla kampa.
Guañape Norte je poseban otok. Izdiže se iz Humboldtove struje ispred obale Perua. Pusta je nakupina stijena bez zemlje i vode. Samo pustoš. Ondje ništa ne raste.
Na pomorskim kartama otok izgleda poput slučajne nezgode, malene mrlje kopna, prije mrlja od kave nego navigacijska točka, 8 stupnjeva 32 minute južno, 78 stupnjeva 58 minuta zapadno. Oko obale je ucrtana zona u kojoj je zabranjeno pristajanje i ribarenje.
Posebnost je otoka to što deset godina na njemu smije živjeti samo jedan jedini čovjek, a u jedanaestoj su godini na njegovim padinama stotine muškaraca.
Muškarci uzimaju oruđe. Oni koji su određeni za rad na prosijavanju preko ramena prebacuje lopatu. Onima na stijenama pak trebaju četke i kuke. Na vučnom užetu potrebni su im lanci i vozno vitlo. Posvuda u noći odzvanjaju udarci željeza o željezo.
Luis Prudencio s drugim predradnicima stoji po strani. Krug je to čvrstih ramena. U sredini je Luis Prudencio. U tami je njegovo lice kameno, a tijelo odiše žilavom snagom. Njega se sluša. On poznaje guano. Star je 51 godinu te se već više od 30 godina, uz prekide, bavi eksploatacijom guana, kao i njegov otac prije njega.
Predradnici razgovaraju iskrivljenim stručnim jezikom. Što treba napraviti? Gdje? Dokad? To je samo puka navika. Svi oni znaju što im je raditi. Šutke se vraćaju do svojih skupina. Kad je suha sjena Luisa Prudencija izašla iz tame, njegovi su sinovi navukli kapuljače od teške jute.
Položaj u Humboldtovoj struji otok čini dragocjenim. Njena voda struji poput rijeke okružene morem od Antarktike prema sjeveru, uvijek duž obale Perua. Voda je tako hladna da u regiji stvara posebnu klimu, uporno suhu, koju dodatno isušuje sunce tih geografskih širina. No zauzvrat Humboldtova struja na sjever nosi i obilje hrane. Ondje gdje je obala prava pustinja u moru teku med i mlijeko. U moru plivaju inćuni, skuše i srdele. Količina ribe u vodi na nebu privlači jata pelikana, bluna i kormorana.
Pticama otok služi kao gnjezdište. Za sobom, osim strvina, ostavljaju i izmet. Suša gomile izmeta pretvara u agresivnu mješavinu spojeva dušika i fosfora, kalijevog oksida i živog vapna. Može ga se upotrebljavati kao gnojivo ili za proizvodnju eksploziva. Njegovo je ime jedna od rijetkih riječi na svijetu koja potječe iz jezika Inka: /guano/.
Smrad muškarce napada poput životinje. Svakoga tko se usudi stupiti u carstvo ptica smrad dočekuje drukčije. Lovci prepoznaju vonj mamaca za ribu. Vlasnike pasa podsjeća na loš zadah mužjaka. Seljaci osjete zadah stajskoga gnoja.
Divno je, tako tvrde muškarci, što smrad otupljuje osjetilo mirisa. Dovoljna su tri dana na otoku i više ništa ne osjećate, tvrde. Većina je muškaraca ondje već tri mjeseca. Neumorno gaze kroz prašinu. Ispred njih uzlijeću jata ptica. Zrakom se šire graktaji upozorenja. Muškarci slijede stazu sve dok ne stignu do padine koja se okomito spušta duboko u more. Pri svakom koraku tlo vibrira.
Nitko ne zna kada su ljudi počeli eksploatirati guano. Arhivi društva koje se bavi eksploatacijom guana na otoku Guañape Norte bilježe 1851. godinu kao početak, ali na nekim je otocima pronađeno oruđe za koje arheolozi smatraju da pripada precima Inka.
Sigurno je samo da je guano unosan posao. U 19. stoljeću bio je strateška sirovina. Svatko je žudio za gnojivom koje diljem svijeta učetverostručuje prinose žetvi. To što su ptice ostavljale za sobom bilo je toliko važno da su Sjedinjene Američke Države svoje građane 1856. godine zakonom opunomoćile da zaposjednu svaki nenastanjen otok ako na njemu nađu guano.

Pročitajte više u časopisu Geo- travanj 2010.

Autor: Roland Schulz