Indija

Svake se godine otprilike 300.000 mladih Indijaca prijavi za prijamni ispit na Indian Institutes of Technology (IIT). Tko završi studij na jednom od tih sveučilišta, ima najbolje šanse za dobro plaćen vrhunski posao. Posebice djeca siromašnih roditelja u prijamni ispit polažu nadu cijele obitelji za boljim životom – nevjerojatno se disciplinirano pripremaju za ispit, i po 18 sati na dan. Prijamni ispit položi samo dvoje od 100 kandidata.

NAKON DVA SATA VOŽNJE kroz Patnu, najprljaviji i najsiromašniji glavni grad neke savezne države u Indiji, Pranav Anand izlazi iz pretrpane rikše. Odjenuo je najbolju košulju i crne hlače „na crtu“. Početak je travnja, sunce žeže već u osam. Pranav ne osjeća noge, spotiče se hodajući prema ulazu u školu gdje će se odlučiti njegova budućnost.
Zastaje, duboko udiše. Loše mu je, povraća; pritom je zamrljao košulju. Nesigurnim korakom ide do bunara, no iz cijevi curi samo bočata voda. Lice mora umiti vodom što ju je ponio za ispit – koji će trajati šest sati.

POLA SATA VOŽNJE AUTOMOBILOM DALJE, ispod platane, stoji Ritesh Ranjan i promatra suparnike koji sa zbirkama formula šeću gore-dolje ispred zida. „Samo se izluđuju“, mrmlja, namješta naočale i rukom prolazi kroz crnu kovrčavu kosu. „Main zaroor kamyab hounga“ – što znači „Uspjet ću“ – ponavlja poput mantre. Četiri se godine Ritesh pripremao za te sate. Bilo je dana kad je učio od ranog jutra do kasno u noć.
U 8.30 čuje se prvi gong: policajci otvaraju željezna ulazna vrata, provjeravaju iskaznice. Ritesh se još jednom osvrće, nesigurno osmjehuje i diže palac. Potom ga tjelesa koja struje u smjeru škole povlače sa sobom.

BANGALORE, 1600 KILOMETERA JUGOZAPADNO OD PATNE. Gong se prvi put oglašava kroz zvučnike. Giridhar Nayak saginje se do majke. Ruke što mirišu na kardamon, kokosovu pastu i čili nježno se spuštaju na sinovu glavu i daju mu blagoslov. Giridhar je St. Joseph's Boys High School završio kao najbolji u svojoj generaciji. Visok je gotovo dva metra. Glas mu je inače dubok i baršunast, no sada ne može ni pisnuti.
Majka odmata svileni rubac i vadi kamenu figuru Ganeša, boga slona, koji treba pomoći protiv svih otpora. Šest će sati moliti pred ulazom u školu. Molit će da Giridhar bude primljen na Indian Institute of Technology (IIT), da se promijeni život njezina sina, a time i život cijele obitelji.
Pet minuta do devet gong se oglašava drugi put: u više od 600 ispitnih centara na Indijskom potkontinentu u tom se trenutku dijele ispitni listići.
U 9 sati treći gong, Pranav, Ritesh i Giridhar otvaraju zapečaćene ispitne listiće. Znaju da u tom trenutku više od 300.000 mladih Indijaca i Indijki pogled upire u ispitne zadatke. A samo će ih dvoje od 100 položiti: sedam ispostava tehnološkog sveučilišta primit će u 2008. godini 6500 brucoša. A tko, poput Ritesha i Giridhara, želi studirati informatiku ili elektrotehniku u Mumbaiju ili Delhiju, mora biti među 300 najboljih, među 0,1 posto najboljih od najboljih.
To je najteži prijamni ispit na svijetu.

DVA MJESECA PRIJE u napuštenoj tvorničkoj dvorani na periferiji Patne 30 je dječaka marljivo pisalo u svoje bilježnice pod treptavim svjetlom neonskih cijevi. Pranav i Ritesh umotali su se u šalove, drugi su navukli vunene kape s prorezima za oči i usta, poput pljačkaša u banci. No većina je u sandalama, neki čak sjede bosonogi. Sredina je veljače. Hladan vjetar puše dvoranom. Na koso postavljenoj katedri propinje se profesor matematike Anand Kumar u staroj trenirci te piše na ploču: „Koliko iznosi najveći logaritam korijena iz jedan minus sinus na kvadrat od x?“
Olovke žustro pišu po papiru, ruke se hitro dižu u zrak. „Nula“, odgovara Ritesh. „Atscha“, brunda Kumar, „odlično.“
Nedugo poslije 23 sata nastavnik silazi s katedre, učenici se okupljaju oko njega, saginju se, rukom dodiruju svoje čelo, a potom prstima njegove nožne prste. Ta gesta znači: Ni najviši dio moga tijela nije toliko vrijedan koliko vrijede tvoja stopala. Omotani rupcima učenici sliče apostolima, samo što njihov učitelj ne govori u prispodobama, nego u jednadžbama. I neće ih spasiti od grijeha, nego od siromaštva.
Naizmjence s profesorom fizike i profesorom kemije Anand Kumar šest poslijepodneva u tjednu drži instrukcije za 500 mladih ljudi. Roditelji moraju platiti 6000 rupija, što je protuvrijednost otprilike 90 eura. Nekim je obiteljima to čak iznos dvaju mjesečnih primanja. No to je ulaganje u budućnost, za koje su dugo štedjeli.
Kumar svake večeri besplatno podučava 30 učenika, među njima i Pranava i Ritesha. Oni dolaze iz najsiromašnijih obitelji u Biharu, saveznoj državi koju je indijski gospodarski rast dosad zaobišao. Većinom su iz nižih kasti. Mnogi od njih odrasli su u selima bez električne energije, a geometriju, reakcije solne kiseline i Newtonove zakone naučili su uza svjetlost svijeće.

Pročitajte više u časopisu Geo - srpanj 2009.

Autor: Florian Hanig