Između dva svijeta

Marja-Kari živi u modernoj, imućnoj industrijskoj državi – Švedskoj. Pripadnica je arhaičnoga nomadskog naroda Saami. Hoće li živjeti kao njezini preci ili prekinuti tradiciju? Skupina novinara Marju je pet godina pratila kroz život koji je nerijetko bio prepun dvojbi.

Govori vrlo smireno. Kad iznosi svoje planove, zvuči kao da je već donijela odluku. Marja-Kari Omma ima 23 godine i jedna je od 20.000 švedskih Saama. „Mogu zamisliti život ondje odakle potječem“, kaže. „Tko zna, možda čak i sa svojim dečkom Samuelom.“
To zvuči razumljivo, no odluka za Marju i većinu tradicionalnih Saama ipak nije jednostavna. Otkako je prije pet godina maturirala, muči je pitanje hoće li nastaviti obiteljsku tradiciju i baviti se uzgojem sobova. Hoće li se potpuno posvetiti životinjama koje je dobila čim se rodila i za koje se sada brine njezina majka? Bi li ona uopće mogla izdržati taj napor?
Bi li se tada mogla udati iz ljubavi ili bi se morala odlučiti za nekog uzgajivača sobova?
Sobovi su Marji neobično važni jer je podsjećaju na oca, koji je umro od srčanog udara upravo dok je čuvao sobove. Marja je tada imala samo šest godina. Majka Inger ostala je sama s dvjema kćerima u njihovu rodnom selu Tärnaby. „Kad sam bila mala, sobove sam automatski povezivala s ocem. Svaki sob bio je dio tate. Oni su za mene njegovo životno djelo, koje sestra i ja trebamo preuzeti“, kaže Marja. Kad bi potpuno odustala od uzgoja sobova, osjećala bi se kao da je prerezala vrpcu koja je povezuje s ocem.

Kiruna, 8. lipnja 2005.
S Marjom smo se prvi put našli u Kiruni, u tamošnjem omiljenom kafiću „Safari“. Imala je 18 godina, nosila je jaknu s kapuljačom i široke poderane traperice. Kosa joj je bila duga, sva u repovima i obojena tamnocrvenom.
Otkrili smo je na slici u lokalnim novinama. Ponosno je stajala s uzgajivačima sobova. Gotovo 40 žena iz regije došlo je na seminar na kojem je tema bila ravnopravnost. U Sápmiju, zemlji Saama, uzgajanje sobova tradicionalno je muški posao. Među stotinu uzgajivača samo je 12 žena. Vjerojatno zato što je taj posao vrlo naporan i opasan.
Uz fotografiju je citirana voditeljica seminara, koja kaže da Švedskoj treba više mladih žena kao što je Marja jer ondje svega oko 2000 ljudi živi od uzgoja sobova.
U kafiću se Marja doimala vrlo uzbuđenom: položila je maturu i nakon tri godine života u Kiruni pakirala je kovčege i spremala se predati ključ od stana. U nedjelju, dva dana nakon maturalne večeri, vratit će se u svoje rodno mjesto. Nervozno je miješala kavu u šalici.
„Mama želi da moja sestra Inger-Ann i ja odlučimo. Ako se ne želimo brinuti za životinje, ona će ih prodati. Ali Inger-Ann i ja mislimo da mama to nikako ne bi trebala napraviti!“
Samouvjereno je rekla da je sve moguće i da joj nije problem to što kao žena treba raditi sa sobovima.
Od djetinjstva trenira skijaško trčanje, /snowboarding/ i hokej. Mora biti u formi kako bi kao i drugi čuvari sobova mogla voziti snježni skuter mase 200 kilograma. „Ako se skuter prevrne ili zabije u snijeg, moram imati dovoljno snage da ga izvučem. Možda nisam snažna kao muškarci, ali dokazat ću sebi da ja to mogu“, rekla je Marja.
Sreli smo je ponovo na maturalnoj proslavi s rodbinom i prijateljima. Večerali su sobovo meso i zlatovčicu u salamuri. Marjina nama ribu je ulovila u planinskom jezeru.
Za jednim stolom sjedio je šutljivi Nils-Anders Labba. On je Marjin krsni kum i jako joj je drag. Marja ga je srdačno zagrlila, a on je uzeo njezinu ruku. Rekao joj je da silno cijeni njezinu odluku da preuzme uzgoj sobova, ali joj je savjetovao da svakako načini i pričuvni plan. „Još je mlada. Žensko tijelo nije stvoreno za taj posao. Vrijeme će pokazati svoje“, rekao je.
Labbino tijelo vidno je iscrpljeno od naporna pastirskog života, od vožnje na skuteru i motoru; vrat ga boli, rane nisu u potpunosti zacijeljele. Liječnici su mu savjetovali da prestane raditi. Labba je rekao da hoće.

Umeå, prosinac 2005.
Marja nas je nazvala jednog petka oko 16 sati i rekla: „Dođite! Odmah! Sutra ćemo tjerati u krdo sobove mojih rođaka. Najbolje da dođete najkasnije do sedam ujutro.“
Očekivali smo Marjin poziv jer nam je krajem listopada spomenula da će uskoro biti vrijeme za tjeranje sobova, ali rok se stalno odgađao. Do mjesta Dikanäs, koje se nalazi na rubu prostrane visoravni udaljene 300 kilometara, trebaju nam četiri sata. Odlučili smo otići drugi put, iako smo imali grižnju savjesti. Marjina majka jednom je rekla: „To nije posao od devet do pet. U svakom trenutku treba biti spreman krenuti.“
Nama, koji smo naviknuti život planirati tjednima unaprijed, teško je razumjeti Saame, koji uspijevaju živjeti od danas do sutra. Uzgajivači sobova ravnaju se prema prirodi. Kad puše vjetar, kad je svježe, kad mladunčad dovoljno poraste, kad nema više toliko snijega na planinama i vrijeme je pogodno za pješačenje, kad ne puše orkanski vjetar, prije nego što se tlo previše otopi, tada moraju biti spremni.
Sobovi se ne mogu kao krave smjestiti u štalu i ondje hraniti. Sob je divlje stvorenje koje se mora kretati. Kažu da je jednom uzgajivaču potrebno 400 sobova kako bi mogao živjeti. Često uz taj posao još odlaze u lov i ribolov kako bi zaradili dodatni novac.
Uzgajanje sobova rizično je: iznenadni jak vjetar, loši uvjeti za ispašu i ženke neće dobiti telad. Cijene mesa sobova prepolovile su se u samo nekoliko godina. Mnogi su uzgajivači morali dići kredit za kupnju novih životinja, a sad ga jedva otplaćuju. Broj samoubojstava mladih Saama vidno je porastao posljednjih godina.
Marja je nakon mature dosta putovala. Jedan bi dan bila kod tete Karin u Lappuddenu i učila klati i šivati, a već drugi dan otputovala bi u kilometrima udaljen Dikanäs kod tete Marianne. Sljedeći bi se dan vozila 550 kilometara do tete u Kirunu, gdje bi pomagala oko životinja. „Imam sreću što imam nekoliko domova“, rekla je jednom.
No trogodišnje školovanje u Kiruni Marju je dosta promijenilo. Nikad prije nije tako dugo boravila u istom gradu. Ima mnogo prijatelja Šveđana i prvi joj se put čini problematičnim balansirati između saamskog i švedskog svijeta. „Moji se prijatelji čude što nemam nijedan slobodan dan. Ali posao ne čeka samo zato što imam druge obveze.“
„Imaš li osjećaj da se nečeg odričeš?“
„Naravno! Voljela bih, na primjer, putovati ili bordati, ali u konačnici mi je jasno da želim raditi sa sobovima.“
Unatoč odluci da će se baviti uzgojem sobova, Marja je u zimu 2005. upisala studij sociologije s težištem na ekologiji na Sveučilištu Umeå. Njezina je majka htjela da ima alternativu.

Pročitajte više u časopisu Geo - prosinac 2010.

Autor: Camilla Andersson