Kabul

Osam godina nakon protjerivanja talibana u glavnom gradu Afganistana i dalje su česte eksplozije bomba i otmice, a žene se ne usuđuju skinuti burku. Ipak, više od tri milijuna stanovnika Kabula ne može život staviti na čekanje dok se napokon ne uspostavi mir. Zato rade i nadaju se.

Historai i njezine rođakinje svakog se dana penju do grobnice vladara Zahira i Nadira Shaha. Taj je mauzolej jedna od rijetkih turističkih atrakcija u Kabulu. Na parkiralištu za posjetitelje, koje je od njihove kuće udaljeno samo 200 metara, stranci toj djeci katkada daruju olovke, pa čak i cipele. Djeca svakodnevno moraju obavljati kućanske poslove, kuhaju, metu, peru. „Znam pripremiti svako jelo, ali samo za deset osoba“, kaže Historai (sasvim desno). Ostaje li joj imalo vremena za igru? „Za igru?“ Desetogodišnjakinju je pitanje zbunilo pa pogledava kao da joj ništa nije jasno. Godinu dana mlađa Rohila (u sredini) ima odgovor: „Ja se najradije igram lutkama.“ Koliko točno lutki ima? „Nijednu.“ Rohila drugi put pohađa prvi razred. Njezina se obitelj preselila, a pritom su izgubljene svjedodžbe iz škole u koju je Rohila prije išla. „Ondje nam se nastava održavala u šatoru“, kaže djevojčica. „Ljeti je bilo vruće, a zimi hladno.“ Rohila se sad veseli što će još jednom moći početi ispočetka. Htjela bi postati liječnica.

Qurban Ali i njegova obitelj samo jednom mjesečno jedu meso, dok se lešinari o kojima se brine mesom hrane svakodnevno. „Ljudi se žale da vlasti pomažu životinjama, ali ne i čovjeku“, kaže taj čuvar u kabulskom zoološkom vrtu. A zatim odmah otklanja pomisao da čuvari uzimaju dio hrane za životinje: „Životinje ne mogu plakati kad im nešto nedostaje. Zato jedemo tek kad nahranimo njih.“ No ne dijele svi posjetitelji zoološkog vrta taj zaštitnički stav. Djeca kamenjem gađaju medvjede i lavove pa se tridesetosmogodišnji Qurban Ali nerijetko mora umiješati. „Ne možemo im to zamjeriti. Odrasli su u ratu“, objašnjava čuvar. Njegovi sunarodnjaci nemaju tako prijateljski odnos prema životinjama kao stranci, što je Qurban Ali primijetio i kod njegovatelja životinja iz Europe i SAD-a koji su nakon pada talibanskog režima potkraj 2001. godine doputovali kako bi pomogli osoblju zooloških vrtova. Životinje u kabulskom zoološkom vrtu ipak još nemaju imena, ondje medvjede zove medvjedima, a lešinare pticama. Samo je tele u zoološkom vrtu čuvarima iznimka. Zovu ga Donna Taylor, prema američkoj kolegici koja im je nekoliko tjedana držala predavanja.

Saleh Mohammed (desno) htio bi imati sasvim novu uniformu. „Zbog svoje smo odjeće na lošem glasu“, kaže načelnik policijske postaje u četvrti Ban-e Bagh. Jakne se prodaju na slobodnom tržištu te ih često nose kriminalci u pljačkama kako bi zavarali žrtve. Istina, priznaje Saleh, tome što policija među stanovnicima Kabula baš i nije osobito omiljena pridonijeli su i sami policajci. „Da dobivamo razumnu plaću, ne bi bilo korupcije“, uvjeren je. Kad se iznos preračuna, poručnik mjesečno zaradi oko 140 eura. Noć provodi u policijskoj postaji koja je zapravo kontejner pun muha. Njegova obitelj živi na sjeveru zemlje pa članove obitelji vidi tek svaka tri mjeseca. Budući da su pobunjenici prošle godine ubili više od 1000 afganistanskih policajaca, jasno je da Saleh Mohammed živi opasnim životom. Na kabulskoj policijskoj akademiji čuo je dosta o „dostupnosti građanima“ i o „vladavini prava“ pa otad više ne udara pendrekom po krovu automobila kad vozače želi odvratiti od parkiranja u zabranjenoj zoni. Katkad se, međutim, pita jesu li nova pravila primjerena. „Kad želimo pucati na kriminalca, dospijemo u zatvor. Zašto nam uopće daju oružje?“

Od talibana je spasio afganistansko filmsko naslijeđe, a sad se ponovno mora boriti – ovaj put za donacije

Ahmad Sidiqqi suprotstavio se pljačkaškim milicijama tijekom građanskog rata i nadmudrio talibane. Dok su 1992. godine na Kabul padale rakete, s kolegama je dežurao u Nacionalnom filmskom arhivu kako bi vrijedne snimke spasio od pljačkaša. Sidiqqi podiže košulju i pokazuje ožiljke na mjestima gdje su ga pogodile krhotine granata. „Za to su mi vrijeme potpuno opljačkali kuću“, kaže, ogorčen i ponosan u isto vrijeme. Talibani su 1996. godine zauzeli glavni grad, a zbog njihova kruta tumačenja Kur'ana zabranjene su slike, pa tako i one pokretne. Sidiqqi i njegovi kolege skrili su kutije s filmskim vrpcama iza police s islamskim spisima. Pet mjeseci radili su bez plaće i bili gladni. Taj čovjek, koji sam sebe naziva kulturnim aktivistom, vrlo ozbiljno govori o „naslijeđu što pripada generacijama koje tek imaju doći, a koje moramo štititi“. U tom su naslijeđu i snimke s putovanja u Berlin kralja Amanullaha iz 1928. godine. Danas, osam godina nakon pada talibana, čini se da je sav trud Ahmada Sidiqqisa bio uzaludan. Bespomoćno promatra kako stare filmove uništava vrućina jer u arhivu ne radi klimatizacija. Nije još pronašao nekoga tko bi platio da se stare vrpce prebace u digitalni format – a samo tako mogao bi se trajno sačuvati njihov sadržaj. Sidiqqi je već bez uspjeha molio UNESCO, ministarstva, kulturne udruge, pa čak i konzervativno Vijeće islamskih duhovnika. Unatoč tome, svakog dana odlazi u laboratorij pa čisti filmove i provjerava jesu li oštećeni te pomno radi na novom sustavu katalogizacije s pomoću kojeg se pojednostavljuje iznajmljivanje filmova televizijskim postajama i festivalima. „Nitko neće moći reći da smo propustili učiniti sve što je bilo moguće.“

Autor: Friederike Böge