Kolumbija

Na izborima 2010. u Kolumbiji se bira novi šef države. Najvjerojatnije će to biti novi-stari predsjednik jer se prognozira da će treći put pobijediti Alvaro Uribe. Tko god bio izabran, upravljat će državom koja, čini se, polako pronalazi put iz vrtloga nasilja. No da bi se prevladao rat, prihvaćaju se nove nepravde.

Kolumbija je zemlja prirodnih ljepota. Veličanstveni planinski vrhovi uzdižu se nad dolinama vječnog proljeća, dostojanstven krajolik proteže se između tropskih otoka, snažnih struja i prostranih šuma. S jedne strane leži Tihi, a s druge Atlantski ocean. Gradovi koji kriju bogato naslijeđe smješteni su u smaragdnom zelenilu, poput Cartagene, nekada zlatne metropole španjolskoga kolonijalnog carstva i jedne od najvažnijih i najbolje čuvanih luka na svijetu. Ondje, na obali Karipskog mora rođen je Gabriel García Márquez, kolumbijski pisac, majstor magijskog realizma. U Cartageni, u vrućem zaleđu i u mjestima na obali Río Magdalene smještene su priče iz mnogih njegovih djela. Nastale su iz dubokih proturječja ove zemlje, iz njene tragedije, njene osjećajnosti, njene brutalnosti: Sto godina samoće, Kronika najavljene smrti, Ljubav u doba kolere...
U autobiografiji Živjeti da bi se pripovijedalo Márquez čitatelje vodi u doba svoje mladosti, koju je proveo na sjeveru zemlje. Barranquillu, najvažniji lučki grad na karipskoj obali, smatrao je mjestom na kojem bi se dalo dobro živjeti, gdje svatko poznaje svakoga. Opisao je kristalno čistu vodu rijeke koja teče preko sjajna kamenja te sanjario o večerima kad zrak nakon velikih kiša postaje čist poput dijamanta, a vrhovi obalnoga gorja iznad plantaža banana čine se tako blizu kao da su na dohvat ruke. Priča kako su kao djeca sanjali o tome da od vječne bjeline ondje gore oblikuju snježne grude i, gađajući se njima, vode bitke na vrućim ulicama.
To su idilični snovi iz djetinjstva. Bitke koje su se uistinu vodile bile su krvave. Ljepota Kolumbije potonula je u duboku žalost. Kad Márquez opisuje masakr počinjen nad radnicima koji štrajkaju na plantažama – naredbe za pucanje, odjek salvi, užaren bljesak, masu u panici dok vatra iz strojnica obara jednog po jednog čovjeka – to je zastrašujuća slika kolumbijske svakodnevice.
Ili je to možda već prošlost? Zemlja 2010. godine bira novog predsjednika – koji će po svemu sudeći ponovno biti onaj stari. Sadašnji predsjednik Alvaro Uribe Vélez. „Kandidira li se Uribe treći put, imat će najbolje šanse“, kaže Matthias Kopp, dopisnik njemačke televizije u Kolumbiji. „Još je popularan jer je smanjio razmjere nasilja. Doduše, pod cijenu militarizacije društva.“
No prije toga Uribe mora svladati ustavnopravne prepreke. U biti ne postoji mogućnost ponovnoga kandidiranja na izborima, no bude li potrebno, izborit će se za to referendumom.
Matthias Kopp trenutačno u okviru suradnje s inozemstvom u Barranquilli educira mlade novinare za lokalne televizijske postaje. Iz neposredna iskustva zna: „Sindikalci ili kritički novinari stalno su izloženi opasnosti. Kritika vas ovdje, ponajprije na lokalnoj razini, može vrlo brzo stajati života. Političko je nasilje i dalje vrlo rašireno. U Kolumbiji se u desetljećima rata razvila kultura nasilja.“
Krvava tragedija ove zemlje počinje u 19. stoljeću. Liberalna stranka proizašla iz građanstva trgovačkih gradova želi izgraditi saveznu državu, pripadnici Konzervativne stranke iz sloja veleposjednika zauzimaju se pak za jaku centralističku državu. Između 1899. i 1902. godine obje se strane bore u ratu bez pobjednika, ali sa 100.000 mrtvih.
Građanski se rat ponovno rasplamsao 1940-ih godina. To se razdoblje naziva La Violencia, nasilje, okrutna borba koja je trajala do 1960-ih, a odnijela je 300.000 ljudskih života.
Odatle korijenje vuku i današnji sukobi. Iza sukoba liberala i konzervativaca krije se borba za zemlju, borba koju seljaci stalno gube protiv veleposjednika. Protjerivanje stanovništva dan-danas je jedan od najvećih socijalnih i političkih problema u Kolumbiji. Bilo da je zemlja potrebna za proizvodnju biogoriva bilo za velike infrastrukturne projekte, onoga tko smeta jednostavno protjeraju ili ubiju, pogotovo kad je riječ o seljacima indijanskog podrijetla. Međunarodni odbor Crvenoga križa u Kolumbiji je 2008. osigurao hranu i druge potrepštine za čak 73.000 ljudi koji su prognanici u vlastitoj zemlji.
Iz liberalnih seljačkih grupacija za samoobranu nastale su 1960-ih godina Revolucionarne oružane snage Kolumbije – FARC (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia). Protiv tih ljevičarskih gerilskih skupina vojska i veleposjednici šalju svoje paravojne skupine – eskadrone smrti – koji često operiraju nekažnjeno i uz potporu pripadnika tajne službe i političara.
Negdje u isto vrijeme u Kolumbiji počinje širenje proizvodnje narkotika, i to sadnjom kanabisa na Márquezovim voljenim padinama obalnoga gorja. Sedamdesetih je godina 20. stoljeća u SAD-u eksplodirala potražnja za drogom. No marihuana nije važna samo za Kolumbiju, i u SAD-u se šire nasadi marihuane, a borbeni helikopteri uništavaju kolumbijske nasade u Sierra Nevadi de Santa Marta.
Slijedi era kokaina, koji obećava neusporedivo veću zaradu te truje društvo do same njegove srži. Početkom 1980-ih godina tzv. baruni droge zgrću bajoslovno bogatstvo. Političari i policija postaju poslovni partneri i marionete svemoćnih kriminalaca. Narkokarteli u Medellínu i Caliju toliko su jaki da su države u državi, s vlastitim vojskama i zakonima.
Dugo su baruni droge mogli relativno nesmetano trgovati u Kolumbiji. SAD je bio preplavljen kolumbijskim kokainom. Gradove poput Miamija potkopavala je kokainska mafija. Washington je stvarao pritisak na vladu u Bogoti, a kad je ona poduzela ozbiljne korake u borbi protiv narkokartela, njihovi su se šefovi preobrazili u teroriste. U kolumbijskim gradovima 1990-ih godina bjesni narkoterorizam, u trgovačkim centrima i arenama za borbu s bikovima postavljaju se bombe, političari i policajci postaju žrtve atentata.
U djelu Vijesti o otmici Gabriel García Márquez izvještava o žestoku ratu između narkokartela i vlade: Pablo Escobar, poznati kum kartela Medellín, 1990. godine daje oteti nekoliko osoba iz javnog života kako bi spriječio da ga se izruči SAD-u. Na temelju izjava preživjelih Márquez rekonstruira tijek drame i crta potresnu sliku korumpiranog i u kriminal ogrezlog društva u Kolumbiji, zemlji dekadentnoga gornjeg sloja, marksističkih gerilskih skupina koje su se udaljile od svake društvene stvarnosti i dva narkokartela što međusobno ratuju.
U to je vrijeme meta za odstrel svatko tko putuje zemljom Gabriela Garcíje Márqueza, u kojoj je smještena radnja Kronike najavljene smrti. Za otmice nije odgovorna samo narkomafija. Na padinama Sierra Nevade de Santa Marta, čiji su bijeli vrhovi nadahnjivali mladog Márqueza, utaborile su se i gerilske skupine. Pod zaštitom magle gerilci se spuštaju s planina i postavljaju barikade na cestama kako bi se s novim taocima vratili u tišinu planina.

Pročitajte više u časopisu Geo - siječanj 2010.

Autor: Fred Langer