Kršne gracije

Smiju li debeli ljudi izvoditi „Labuđe jezero“? U klasičnim baletnim ansamblima nemaju nikakve šanse. No balerine kubanske plesne skupine Danza Voluminosa smatraju da to nije pravedno. Uvjerene su da umjetničko izražavanje nema veze s tjelesnom masom.

Tijelo Maylin Daze podsjeća na sladoled iz automata velikodušno stavljen u premalen kornet: raskošne grudi, zaobljen trbuh, obli bokovi i uske, reklo bi se čak malene i nježne noge.
„Nedavno je u autobusu“, prepričava ona, „jedna gospođa rekla: ‚Idući put pozovi taksi, kako si samo debela!‘“ Sjedi na niskome drvenom stolcu u svojem dnevnom boravku i hladi se lepezom. „Ta je gospođa barem bila iskrena. To više cijenim nego kad čujem šaputanje iza leđa.“ Pogleda prema vrtu, gdje se srcoliki, slatki plodovi manga kotrljaju niz limeni krov prije nego što padnu na tlo.
„Ples je sve promijenio“, kaže. „Drukčije se krećem i osjećam. Sve je drukčije.“
U susjednoj sobi laje pas, blatnjavosmeđe stvorenje bez dlake. Maylin Daza skine sandalu i zavitla je kroz otvorena vrata. Pas uvrijeđeno zacvili i utihne.
„Bez plesa ne bih više bila na životu“, kaže ta 31-godišnjakinja teška 140 kila.
Drveni pod u dvorani za probe Narodnoga kazališta u Havani podrhtava dok „primabalerina“ Maylin Daza i tri gospođe plešu uz glazbu Čajkovskoga. Svaka od njih ima više od sto kilograma i sapeta je u bijeli kostim. Za tjedan dana premijera je njihova baleta „Ružno pače“ uz glazbu „Labuđeg jezera“ pa će idućih dana dnevno vježbati od šest do sedam sati. Sunčeve zrake probijaju se kroz dvoranu na trećem katu kazališta, palmino lišće uletjelo je kroz otvoreni prozor. Te žene ovdje smiju plesati. Ne zato što su debele, nego jer su takve kakve jesu. „Hajde! Nema zabušavanja, molim vas!“ blagim ih glasom opominje 45-godišnji koreograf Juan Miguel Más dok golim stopalom nestrpljivo lupka po drvenom podu. Jedva stane u plastični stolac. Nakošena mu glava na golemom tijelu djeluje kao da ju je netko ondje odložio i zaboravio. Dirigira prstima debelima kao mahune tamarinda koji raste u tropskom vrtu kazališta.
„Maylin slušaj takt, moraš biti u skladu s ostalima!“ kaže Más kroz nos, pomalo ljutito. „Nije nam u interesu da nam se ljudi smiju!“ Daza se prepala. Da se smiju? Pa to bi bila katastrofa.
Povijest društva Danza Voluminosa, Ples krupnih tijela, započela je poniženjem. Juan Miguel Más prijavio se 1987. na radionicu suvremenog plesa u Narodnom kazalištu. Tada je imao 22 godine. Kad je platio članarinu, tajnica mu je rekla da može sudjelovati samo kao gledatelj jer je predebeo za ples. Unatoč tomu, Más je plesao i zapravo dobio ulogu: glumio je golemu bebu u pelenama. Na kraju je i potpisao ugovor s kazalištem. No ostao je autsajder. „Zvali su me samo kad je pozornicom slijeva nadesno trebala prošetati debela osoba.“ A Más je htio više. Želio je razviti estetiku za debele plesače.
Klasični balet bio mu je dosadan jer tu u obzir dolaze samo perolaki plesači. A Más se nije želio pokoriti sudbini i prihvatiti činjenicu da je rođen u krivom tijelu. Izraz, smatra, nije pitanje građe tijela.
Počeo je krojiti korake prilagođene fizičkim mogućnostima težih plesača. Kad zatvori oči, vidi izdužene dijelove tijela i fluidne pokrete. Meke tjelesne valove, mirne korake umjesto plesa na vrhovima prstiju. Čvrst, prizemljen položaj umjesto iluzornog bestežinskog stanja.
Radiopostaja Taíno pozvala je 5. svibnja 1996. godine debele žene i muškarce da osnuju kazališnu plesnu skupinu. Nije se pojavio nijedan muškarac, ali se prijavilo više od stotinu žena. Sve su bile uvjerene da trebaju plesati kako bi smršavjele. Nakon tri mjeseca ostala je samo jedna.

U dvorani za probe sedam je žena posjedalo na pod kako bi se odmorile. Glave naslanjaju jedna drugoj na punašne dijelove tijela. „Ja bih najradije plesala gola!” uzdiše najstarija članica skupine, 47-godišnja Xiomara González. „Dok sam još imala lijepo tijelo, nisam se usudila.“ „Ali ti još uvijek imaš lijepo tijelo!“ strogim je tonom ispravlja Más. „Da, maestro“, odgovara Xiomara González usporeno. „Kubanski su muškarci prije bili ludi za ženama s velikom stražnjicom, no ta su vremena prošla.“
Kad je Xiomara González bila mlada, prije osamnaest godina, raspao se Sovjetski Savez, kubanski veliki socijalistički „brat“ i pouzdani uzdržavatelj. Mnogi su Kubanci jeli samo jednom dnevno. Gotovo svi ljudi na otoku bili su vitki. U to je vrijeme punije tijelo simboliziralo blagostanje i obilje.
Fidel Castro 90-ih je godina državu otvorio turistima; devize su se slijevale. Otad su Kubanci sve deblji i deblji, a ideal ljepote promijenio se. Na modnim revijama u havanskim diskotekama manekenke ukočenim koracima hodaju pistom. Dok miču bokovima, samo se kosti izvijaju na jednu pa na drugu stranu. Takvim su curama Kubanci prije nadijevali podrugljiv nadimak flaca, što znači suša. Izgledaju kao zvijezde brazilskih sapunica: bijele su, mršave, plave i operiranih grudi. Plesačice skupine Danza Voluminosa nikad neće zadovoljiti taj novi ideal. Ana Julia Marquetti, 41, ima toliku stražnjicu da se čini kao da za sobom vuče dvije bundeve. Rubi Amaro, 29, nalik je golemoj plišanoj životinji u čiji zagrljaj poželite utonuti.

Pročitajte više u časopisu Geo - rujan 2010.

Autor: Jürgen Schäfer