Novi Rim sagrađen na pijesku

Leptis Magna

Prije oko 2000 godina na sjevernoafričkoj obali počinje se uspinjati jedna od najbogatijih metropola rimskog imperija. Kako je s rimskom kulturom jačala tako je- nakon dugih stoljeća procvata- s Rimskim Carstvom i propala. Na tlu današnje Libije očuvali su se, zasuti pijeskom, znatni dijelovi grada Leptis Magna.

Pred čitateljem je povijest grada kojemu je jedan car bio najvažniji saveznik, a najgori neprijatelj – pijesak. Odvijala se prije tolikih stoljeća na obali sjeverne Afrike, a na jugozapadu Rimskog Carstva. Ondje gdje ovce triput u godini ojanje i gdje narodu nikada ne uzmanjka mlijeka, sira ili mesa. Taj je plodni kraj uz obalu Sredozemnog mora pjesnik Homer zvao Libijom, Rimljani su ga nazvali Tripolitanija. Povijest o kojoj je riječ začela se između zelenih brežuljaka, a okončala u pustinji. U njoj su nastupali i milijunaši i robovi, nomadi i odvažne karavane, lađe natovarene dragocjenostima, goleme preše za masline i drago kamenje. Iako sasvim obična, ova priča o gradu prenijet će nam uzlet i pad jedne civilizacije. Mjesto zbivanja je Leptis Magna u sjevernoj Africi, a vrijeme 366. godina. Grad je snašla nevolja upravo u trenutku kad je jedan od njegovih viđenijih građanina, imena Mihon, bio u obilasku prigradskih naselja. Mihon je član senata, dakle patricij, pripadnik višega građanskog sloja imućnih i moćnih. Takvima kao što je on kad se nađu na ulici pristoji se umjeren korak i visoko uzdignuta glava. Međutim, Mihon trči koliko ga noge nose. Spotiče se na trenutak, tetura, hvata ravnotežu. U bijeg su ga natjerali crnoputi Austurijci. Sa saharske su se visoravni poput jata ptica stuštili na područje grada Leptis Magna – prijestolnice rimske provincije Tripolitanije. No Mihona je već svladao umor, a progonitelji su mu sve bliže. U smrtnom strahu uskače u bunar pokušavajući se skriti potjeri. Kako se nomadi kreću – na konjima ili pješice? Napadaju li kopljima, lukom i strijelama ili sulicama? Izvori o tome ništa ne govore. Jedino se zna da je to već treći put u četiri godine kako upadaju u plodno područje između obale Sredozemnog mora i Sahare. I da im se, po svemu sudeći, odupiru samo rijetki rimski vojnici. „Priča se da su u ono vrijeme na svim stranama rimskoga svijeta odjekivali nebrojeni rogovi jer su divlji narodi kao bijesni navirali preko granica uz koje su živjeli“, zapisao je rimski povjesničar Amijan Marcelin. U IV. st. Imperium Romanum je uzdrman. Načet je upadima germanskih plemena na područja duž Rajne te unutarnjim političkim svađama. Budući da je gospodarski oslabljen, Rim je primoran povući dio vojske iz Afrike te provincija Tripolitanija ostaje bez regularnih trupa. Preostale su postrojbe stacionirane predaleko – u pokrajinama Bizacena, Numidija i Mauretanija. Već nakon prvoga nomadskog napada na leptijsko područje rimski vrhovni zapovjednik Afrike pristaje pomoći ugroženim građanima. Ali cijena njegove usluge ipak je previsoka. Građani ne mogu skupiti 4000 deva i preuzeti u cijelosti opskrbu vojske. Stoga se rimske trupe povlače ne kaznivši Austurijce. Neće uroditi plodom ni pritužbe caru Valentinijanu I. u Mediolanu (današnjemu Milanu). Car isprva nije imao dovoljno novca ili vremena skrbiti o toj važnoj provinciji, bio je zaokupljen Germanima. A glasonoše koje je napokon poslao s novcem kako bi potaknuli vojnike da grabežljivome pustinjskom plemenu održe lekciju prekasno stižu u sjevernu Afriku. Stoga je Austurijcima i treći napad tek obična igrarija. Neometano se sele od jednog do drugog posjeda uništavajući nasade na poljima, pljačkajući vile imućnih. Gaze svaki trs vinove loze, ako ga već nisu sasjekli ili spalili. Isto čine i stablima maslina. I tako u nepovrat nestaje najvažniji izvor bogatstva Leptijaca. Nekoć je Leptis Magna pripadala najbogatijim gradovima carstva i bila najvažniji rimski isporučitelj ulja. Uspjela se održati unatoč zavadama i ratovima, unatoč razornim potresima. No sad – tisuću godina poslije osnutka – izgleda kao da joj je sudbina već zapečaćena. Njen uspon počinje najvjerojatnije oko 700. g. pr. n. e., kad Feničani na sjevernoafričkoj obali, zapadno od Velike Sirte, širokog zaljeva Sredozemnoga mora na sjeveru Libije, osnivaju tri trgovačka središta. Najistočnije središte, na samom ušću rijeke Wadi Lebde, ima osobito povoljan položaj. Južno od njega uzdiže se rijekama izbrazdana visoravan Gebel. Ona razdvaja zeleni dio uz obalu od šljunčane i pješčane pustinje Sahare. Preko Gebela vodi i najvažniji afrički trgovački put prema obali: u to pristanište redovito stižu karavane iz središnje Afrike. Leptis Magna naglo se razvija u najvažnije feničko trgovačko središte na afričkom tlu. Njegovi stanovnici godišnje šalju tone srebra u ime tributa u matičnu Kartagu. No potom za vlašću nad sjevernom Afrikom poseže Rim. Godine 146. pr. n. e., poslije tri dugotrajna rata, Kartaga je do temelja razorena, a potom je ponovno sagrađena, ali sad kao glavni grad prokonzulske rimske provincije Afrike (Africa Proconsularis). Tijekom desetljeća što slijede Rim će uspjeti pripojiti i kraljevstvo Mauretaniju.

Pročitajte više u časopisu GEO- studeni 2008.

Autor: Insa Holst