Liječenje magijom

Kroz noć odjekuju bubnjevi. Monotoni ritmovi zatupljuju osjetila tisućama ljudi koji su doputovali iz svih krajeva Venezuele. Pojedini su u zabačene predjele na sjeverozapadu države pristigli čak iz Sjeverne Amerike i Europe. Hodočaste na oltar Maríje Lionze, narodne božice i vladarice cijele svite podređenih božanstava. Španjolka Cristina García Rodero fotografski je dokumentirala tu svetkovinu.

Quiballo je nakupina oronulih straćara i nekoliko neuglednih lokala podignutih usred prašume, u podnožju planine Cerro de María Lionza. Svake jeseni tu se održava Baile de las brasas, ples na žeravici, koji je središnji dio brojnih rituala i orgijastičnih kultova. Točno u ponoć samozvani svećenici pale velike lomače, a najhrabriji među hodočasnicima, koji su se prethodno ekstatičnim plesovima i rakijom od agave doveli u stanje slično opijenosti, bosonogi koračaju užarenom udubinom u tlu. Pojedini čak komadiće vrelog drveta stavljaju u usta.
U Venezueli živi oko 27 milijuna ljudi. Trećina Maríju Lonzu, koja je obavijena mnogim legendama, štuje kao božicu prirode: ona je zadužena za duhovno pročišćenje i oslobođenje od tjelesnih tegoba. Kult spaja indijanske tradicije s elementima vudua, religije crnih robova koji su nekoć prisilno dovedeni sa zapada Afrike. No suvremenu je popularnost stekao tek kad je početkom 20. stoljeća Francuz Léon Dénizarth-Hippolyte Rivail proputovao latinskoameričke gradove izvodeći pritom seanse na kojima se dovodio u stanje transa. On je nanovo pobudio fascinaciju duhovnošću starih rituala za ozdravljenje. Maria de la Onza („jaguarova“) ubrzo je kao María Lionza postala narodna ikona. Venezuelska katolička crkva reagirala je tolerantno i otad je tretira kao sveticu ne bi li omiljeni narodni kult vezala uza se. Njegovi sljedbenici nisu samo ljudi iz širokih narodnih masa nego i mnogi umjetnici i intelektualci.
U središtu magijskih obreda nalazi se liječenje, i duševno i tjelesno. Tko se podvrgne ritualima, spaja se s kozmosom, skuplja snagu, uspostavlja poljuljanu ravnotežu i tjera zlo. Baš kao i bol – zbog čega većina hodača po vatri ne osjeća bol koji bi im žeravica trebala nanijeti. Čak i nakon svetkovine i povratka u svakodnevicu, nestaju tegobe, primjerice kronična križobolja ili nerješiva migrena. Čini se da María Lionza, božica prirode, doista pomaže.
Da duhovna iskustva imaju i tjelesno djelovanje, poznato je iz mnogih religija. Tako se indijski fakiri mogu bez posljedica ispružiti na krevet od čavala, budući da su meditativnim vježbama naučili „disocirati“ bol od svojeg tijela, duhovno ga odcijepiti. Doduše, oni ga još uvijek percipiraju, ali on kao da više nema veze s njima, što ga čini mnogo lakše podnošljivom. No to funkcionira samo dok je fakir u stanju duboke meditacije – kad bi na cesti bosonog nagazio na čavlić, bio bi to kraj njegove neosjetljivosti.

Sposobnost svjesne kontrole bola smještena je u prednjoj moždanoj kori, u prefrontalnom korteksu. On je, među ostalim, spojen i s limbičkim sustavom, koji kontrolira osjećaje. Neki od njegovih živčanih putova namijenjeni su skretanju pozornosti na bolne događaje. Ponajprije su to oni koji vode do prednjeg dijela moždane vijuge, gyrus cinguli. Bolni impulsi vrednuju se u usporedbi s drugim osjetilnim podražajima. Trans ili meditacija mogu djelovati na tu odluku i svjesno gurnuti bol u „drugi plan“.
Sve do modernog doba na raspolaganju nije bilo učinkovitih sredstava protiv bolova kakva poznajemo danas, u najboljem slučaju tu je bila rakija ili katkad opijum. Eter kao narkoza za operacije izumljen je tek 1846. godine. Stoga se među najstarije postupke za suzbijanje bola ubraja sugestija, što je sastavni dio šamanističkih rituala i molitvi za ozdravljenje. Ciljano ju je upotrijebio i njemački liječnik Franz Anton Mesmer (1734.–1815.), koji je za života smatran nadriliječnikom. Prirodne su znanosti upravo bile otkrile magnetizam, stoga je on pacijente raspoređivao oko sebe u krug, iz čijeg ih je središta poput dirigenta „magnetizirao“ željeznom šipkom. To što ih je pritom oslobađao bola, pripisuje se snazi sugestije; Mesmer se stoga smatra pionirom hipnoze. No taj je postupak postao suvremena medicinska i psihoanalitička terapija tek zahvaljujući američkom psihijatru Miltonu H. Ericksonu (1902.–1980.), koji je razradio i evaluirao različite tehnike. Autohipnozom mu je uspjelo pod kontrolom držati vlastite kronične bolove, koji su ga počeli mučiti nakon preboljene dječje paralize.
Hipnoza najbolje pomaže pri bolovima u ekstremitetima. Pacijenti bol uz pomoć imaginacije mogu „odstraniti“ iz tijela. U pojedinim slučajevima oboljeli mogu naučiti i kako razdvojiti svijest od tijela te se „promatrati izvana“. Između 60 i 90 posto ljudi podložno je hipnozi u određenoj mjeri. Oko 10 posto odupire se svakom pokušaju sugestije; uzrok te pojave nije poznat.
Pročitajte više u časopisu Geo - ožujak 2011.

Autor: Petra Thorbrietz