Mamutica

Zgrada toliko velika da je mjesto radnje cijele TV serije, a koju neki nazivaju mastodontom i monstruozno golemom, zapravo je cijena koju je trebalo platiti da se usred asfalta betona sačuva zelena oaza.

Ima li što ljepše od djece koja se igraju u središtu naselja, pomislio je u jednom trenutku Miroslav Kollenz dok je osmišljavao urbanistički plan novozagrebačkog naselja Travno. Prije toga nekoliko je puta dolazio razgledati teren, gotovo potpuno ravan, tražeći inspiraciju za naselje koje bi bilo drukčije od dotad sagrađenih naselja kao što su Zapruđe i Utrina, nov, za život kvalitetniji prostor, ali bez uspjeha. No tada se sjetio kako je svaki put ondje zatekao djecu koja su igrala nogomet. Odlučio je da će u središtu budućeg naselja biti velika livada.
No početkom 1970-ih Generalni urbanistički plan određivao je da gustoća naseljenosti mora biti 320 stanovnika po hektaru pa da bi se to ostvarilo, a sačuvala velika zelena površina u srcu novog naselja, trebalo je na rubovima sagraditi brojne, izuzetno visoke zgrade s mnogo stanova.
Usto, u to je vrijeme vladala nestašica stanova, zbog čega je donesen Program društvene akcije za izgradnju stanova za radnike“. Takozvana Skupština solidarnosti i uzajamnosti za stambenu izgradnju u Zagrebu popisala je radnike koji nemaju riješen stambeni problem – bilo ih je 37.809, odnosno 13,77 posto – te napravila program gradnje 11.000 stanova do 1977. godine. Zbog velike potrebe za stanovima, odlučeno je da se u stanogradnji prijeđe na nov oblik organiziranja, tzv. programiranu, usmjerenu stambenu izgradnju, za što je prvi uvjet otvaranje velikih kompleksnih gradilišta na novim lokacijama. U listopadu 1972. raspisan je natječaj za gradnju novog naselja, a posao je dobio PUG – Poslovno udruženje građevinara Zagreba, članovi kojeg su bile građevinske tvrtke Industrogradnja, Tempo, Tehnika, Jugomont-Jugobeton i Novogradnja. PUG je najprije dobio realizaciju prve etape gradnje naselja Travno s 2000 stanova za tržište, a potom i drugu etapu, 2000 stanova za Fond solidarnosti. To je ujedno bio prvi slučaj da se za obje namjene gradilo na jedinstvenom gradilištu, pa tzv. socijalni stanovi nisu bili posebno odvojeni.
Planom je predviđeno da u prvim godinama nakon useljenja Travno ima oko 12.500 stanovnika te da se ondje sagrade 4352 stana prosječne površine 59 četvornih metara. Planirano je da će se s vremenom broj stanovnika smanjiti te da će 2000. godine ondje živjeti 8200 ljudi (prema popisu stanovništva iz 2001. Travno ima 11.753 stanovnika). I gustoća naseljenosti trebala se smanjiti do kraja stoljeća, i to na 240 stanovnika po hektaru; s tim u skladu u planu je stajalo da će rasti korisna površina po stanovniku: s 20 m2 nakon useljenja na 30 m2 potkraj 20. st. S obzirom na visinu zgrada određeno je da stanovi moraju imati terase u obliku kvadrata od oko 10 m2, na kojima se, primjerice, može objedovati, sunčati, uzgajati cvijeće, i koje će na neki način stanarima biti zamjena za okućnicu, te da svaki stambeni objekt ima riješeno parkiranje automobila svojih stanara, bilo u garažama bilo dovoljnim brojem parkirališnih mjesta. U planu je stajalo da od cjelokupne površine naselja Travno – 54 ha – izgrađena površina iznosi 41 posto, prometne površine zauzimaju 11 posto, a za zelenilo i tzv. površine za rekreaciju ostaje 49 posto, odnosno 25 m2 po stanovniku.
Upečatljiva golema livada u srcu novog naselja trebala je odraz imati i u nazivima zgrada. Radi lakšeg snalaženja u masi nizova zgrada s brojnim ulazima, Miroslav Kollenz je objekte nazvao imenima poljskog cvijeća, a postojala je i ideja da se svaka zgrada, odnosno ulaz uočljivo označi simbolom svog naziva.
No ta ideja nije ostvarena i za nju se praktično ne zna. Zbog toga su i studenti i kolege prof. Kollenza na Arhitektonskom fakultetu bili isprva začuđeni što on stalno spominje tratinčicu. Poslije, kad su shvatili o čemu je riječ, a svjesni toga da on živi za Travno – u kojemu je poslije i stanovao, a njegova supruga Jasenka Kollenz radila pejzažno uređenje – nisu mu imali srca reći kako ljudi nazivaju zgradu, da je njegova Tratinčica poznata kao – Mamutica.
A Mamutica je doista golema: u njena 1263 stana živi otprilike 5000 ljudi. Zgrada ima 100.000 četvornih metara (bez južnoga krila, tzv. priljepka, koji je manje visine te ga je, za razliku od Mamutice, koju je gradila Industrogradnja, sagradio Tempo) te 18 katova (19 u dijelovima gdje su na 18. katu dvoetažni stanovi). Može je se gledati i kao niz međusobno povezanih nebodera. Veće krilo, tzv. velika Mamutica, ima šest takvih segmenata, odnosno stubišta, a mala tri. Velika je Mamutica dugačka 225 metara, a mala je upola manja, dok je visina u prosjeku 60 metara.
„Zbog enormnih – urbanistički zadanih – dimenzija, kolegica Nevenka Postružnik, koja je sa mnom radila u projektnom birou Industrogradnje, i ja željeli smo tu kuću projektirati tako da je optički umanjimo. Stoga smo je visinski i tlocrtno maksimalno razigrali, napravili pomake“, kaže arhitekt dr. Đuro Mirković. „Iz tog smo razloga i na zabate stavili ciglu, iako ona inače nije predviđena za visoke zgrade.“
Da je ta namjera ostvarena, pokazuje i to što mnogi misle kako je Mamutica podjednake veličine kao drugi novozagrebački stambeni div iz toga doba, Super Andrija. No ta je zgrada, smještena s druge strane zamišljenoga Velikoga gradskog parka južnog Zagreba, u naselju Siget, znatno manja te ima triput manje stanova nego Mamutica. Te su velezgrade specifične i po tome što su vrlo brzo nakon gradnje neformalno dobile imena koja su ih trajno obilježila. Štoviše, neki smatraju kako je davanje imena Mamutici – koja je građena kao Blok 6 – odjek toga što je sigetska superzgrada dobila nadimak, i to po tadašnjem hitu „Andrija, super momak“.
„Naravna stvar, mi arhitekti nismo bili zadovoljni time što će ta kuća biti tako velika jer već se i onda govorilo da stanovanje na višim etažama nije ugodno, gubi relaciju prema parteru, prema zelenilu. Svjestan toga, kolega Kollenz je na Mamutici predvidio vrlo velike lođe, čak do 15-16 četvornih metara, da se nadoknadi nedostatak direktnoga kontakta s parterom. Međutim, kad je došlo do realizacije, to nije bilo moguće jer lođa je u našim prilikama luksuz, s obzirom na to da joj je cijena samo otprilike 5 posto niža od cijene kvadrata stana. Stoga su lođe na Mamutici izvedene puno manje, 6 do 8 kvadrata. Ipak je komercijalna komponenta tijekom realizacije onemogućila ostvarenje te dobre intencije“, kaže dr. Mirković.
Ta je komponenta krivac i za ono što se najčešće ističe kao mana zgrada iz toga doba, a to je prilično loša izvedba najjednostavnijim materijalima, uglavnom vidljivim betonom. I to je danak vremenu: da bi se riješio stambeni problem velikog broja ljudi, godišnje se gradilo desetak tisuća stanova, a kako mehanizacija nije bila razvijena kao danas, jedini način da se to postigne bilo je takvim projektima i prefabrikacijom, odnosno uporabom prefabriciranih elemenata za gradnju, koje je proizvodio Jugomont-Jugobeton.
Pri projektiranju i gradnji Mamutice relevantno je bilo i to da je na tome mjestu visoka podzemna voda; kad je Sava visoka, praktično je na razini terena. Iz tih razloga nisu građeni podrumi – kao i u velikom broju prekosavskih naselja – a podrumski su sadržaji podignuti na razinu partera. Tako parter, prizemlje, zapravo preuzima funkciju podruma, tu su garaže, spremišta itd. Klasično je prizemlje stavljeno u razinu prvoga kata, i ondje je formirana površina koja je zamišljena kao svojevrstan trg, centar naselja; u planovima se navodi i kao „pješačka poljana“, a danas je poznata kao plato. On dugo nakon gradnje nije bio osvijetljen – jer se nikako nije moglo riješiti pitanje tko treba plaćati troškove rasvjete: stanari Mamutice ili je li to komunalna površina.
Takva nemogućnost dogovora – nerijetko komunikacije uopće – jedan je od najvećih problema stanovanja u velikim zgradama. U svakom od ulaza Mamutice čak su 122 ili 144 stana, u kojima, prema statističkom prosjeku, živi po 3,14 stanara.

Pročitajte više u časopisu Geo - siječanj 2010.

Autor: Patricia Lucija Tomasović