Marš u propast

Dana 22. lipnja 1941. godine tri milijuna njemačkih vojnika krenulo je u napad na Sovjetski Savez. Taj višemjesečni vojni pohod, od kojeg je prošlo 70 godina, odnio je više ljudskih života od bilo kojeg prije i poslije te označio prekretnicu u svjetskoj povijesti: nakon početnih uspjeha njemačka vojna sila, Wehrmacht, doživjela je neuspjeh. Hitlerova megalomanija i požrtvovni otpor Sovjetskog Saveza označili su početak kraja velesile koja je planirala zavladati svijetom.

Dana 22. lipnja 1941. godine kreće napad na Sovjetski Savez, a Fritz Farnbacher, časnik u 4. oklopnoj diviziji, u svoj dnevnik zapisuje kako bi se većina njegovih suboraca „užasno“ radovala „da se konačno opet zapuca“. Njega osobno veseli što će „često besmisleno vojno službovanje“ zamijeniti „pravim ratom“.
Ni pola godine poslije nazvat će ga „najužasnijim ratom“.
Fritz Farnbacher jedan je od više od tri milijuna vojnika njemačkog Wehrmachta koji prodiru u najveću državu svijeta. Taj vojni pohod odnosi više ljudskih života od bilo kojeg drugog u povijesti: gotovo 27 milijuna sovjetskih građana umire od posljedica napada na SSSR. Među njima je gotovo 18 milijuna civila – što čini približno trećinu ukupnog broja žrtava Drugoga svjetskog rata. Još je veći broj siročadi, udovica i ozlijeđenih koji ostaju za njima u oko 1700 gradova razorenih bombama i 70.000 spaljenih sela Sovjetskog Saveza.
Taj se rat razlikuje od svih ostalih vojni suvremenog doba jer nije riječ samo o osvajačkom ratu, cilj mu je potpuno uništenje velikih skupina stanovništva. Takav je i planiran.

Dana 30. ožujka 1941. godine Hitler pred stotinjak svojih najviše rangiranih generala u berlinskome Novom Vladinu uredu tijekom dva i pol sata objašnjava „sukob dvaju svjetonazora“, u kojem „boljševizam“ mora biti uništen.
„Vođenje rata protiv Rusije“ treba odstupati od dotad uobičajenog načina ratovanja. U prijašnjim je vojnim pohodima provođenje pravde nad „zločincima“ u zaposjednutim područjima bilo „suviše humano“.
Među vojnim zapovjednicima ne čuje se ni glas negodovanja. Taj rat, bilježi jedan od generala tijekom tog sastanka kod Hitlera, „nije pitanje za ratne sudove“. Hitlerova se objašnjenja rutinski pretaču u zapovijedi, razrađuju se razni scenariji napada i važu se njihove prednosti i nedostaci. A onda zapovjedništvo Wehrmachta izdaje dvije zapovijedi, koje će stotine tisuća ljudi stajati života.
Jedna dopušta „nemilosrdno usmrćivanje“ pripadnika pokreta otpora, umjesto da kao dotad budu izvedeni pred ratni sud. Ako se počinitelji ne mogu pronaći, treba poduzeti „kolektivne mjere odmazde“ usmjerene protiv cijelih naselja. Sumnja je dovoljna da se unište cijela sela. Za razliku od toga, njemački se ratni zločini ne trebaju procesuirati. Jedinu iznimku čine silovanja i razularene pljačke.
Druga je zapovijed usmjerena protiv političkih komesara, onih komunističkih dužnosnika koji se dodjeljuju svakoj postrojbi Crvene armije kako bi je kontrolirali. Prema njima se ne treba odnositi kao prema ratnim zarobljenicima; treba ih smjesta strijeljati.
Ta zapovijed označava kraj vojničke tradicije koja nalaže pravedno postupanje sa zarobljenicima, i koja je zamišljena kako bi protivnicima olakšala odluku da prijeđu na neprijateljsku stranu ili se predaju. Pojedini generali naslućuju da će taj naputak pojačati otpor neprijateljskih vojnika. No Hitler u časničkom zboru ipak izaziva glasove divljenja. Jedan general-pukovnik kaže svojim nadređenima: „U staroj Njemačkoj takva zapovijed ne bi bila moguća, budući da je nitko ne bi imao hrabrosti izdati.“
Hitler poseže za žitnicama, naftnim poljima i tvornicama oružja u posjedu Sovjetskog Saveza. To je rat koji mu treba osigurati kontrolu nad područjem od Atlantskog oceana sve do Urala, a time i premoć u svijetu.
Pred sam napad u nj se uvlači tek slutnja sumnje. „Osjećam se“, kaže u krugu povjerljivih osoba, „kao da razvaljujem vrata u tamnu prostoriju koju nikad nisam vidio i ne znam što se u njoj krije.“

Dana 22. lipnja 1941. u 3:15 sati započinje napad. Bojišnica se proteže preko gotovo 1000 kilometara, seže od Baltičkog mora sve do Karpata. (Deset dana poslije rumunjske i njemačke postrojbe napast će Sovjetski Savez iz smjera Rumunjske i produljiti bojišnicu na 1500 kilometara.) U šumama Istočne Pruske i Poljske, samo nekoliko kilometara od sovjetskih graničnih postrojbi, skrile su se stotine tisuća vojnika – planiran je iznenadan udar i stražari doista ništa ne naslućuju.
Nekoliko sati prije napada skida se maskirni pokrov s vozila, izvlače topovi iz skrovišta i postavljaju u položaj za otvaranje vatre. Zatim barem tri milijuna Wehrmachtovih vojnika prelazi granicu. Prati ih 3600 tenkova, 2700 zrakoplova i više od 750.000 konja upregnutih u topove te sanitetska i opskrbna vozila. Nikad dotad nije okupljena veća osvajačka vojna sila.

Organizirana je u tri velike formacije: Skupina armija Sjever treba kroz Baltik napredovati prema Lenjingradu, Skupina armija Jug osvojiti Ukrajinu, a Skupina armija Centar zauzeti Minsk i Smolensk te potom zavladati Moskvom.
Skupine armija podijeljene su na ukupno 153 divizije, vojne formacije veličine malih gradova, razdijeljenih u splet pukovnija, bojni i satnija, s vlastitim konjušarima, pekarima, mesarima i vojnom poštom.

Četvrta oklopna divizija, u kojoj služi Fritz Farnbacher, bori se u sastavu Skupine armija Centar. Njihova je zadaća vrlo rizična: trebaju što brže tenkovima probiti bojišnicu Crvene armije kako bi opkolili neprijateljske postrojbe.
Brzina je presudna, pokušavaju im zapovjednici utuviti u glavu. Neprijatelj mora biti poražen do kraja rujna, prije nego što nastupi kišno vrijeme i ruske se ceste pretvore u višetjedne kaljuže.
„Nema odmora; zaustavljamo se samo kako bismo natočili gorivo“, piše Fritz Farnbacher u svoj dnevnik. „Jesti moramo u vožnji ili tijekom kratkih stanki za natakanje goriva. Postoji samo jedan cilj: Moskva!“
Od te prijestolnice dijeli ga 1040 kilometara. Otprilike tri tjedna poslije to će biti još samo 350 kilometara. Već u prvim satima sukoba Wehrmacht osvaja gotovo sve sovjetske položaje u pograničnim područjima. Tu je stacionirano gotovo tri milijuna crvenoarmijaca, kao i više od 10.000 tenkova te 8000 vojnih zrakoplova. Ali te je postrojbe napad silno iznenadio – sovjetski diktator Josif Visarionovič Staljin svojim je generalima bio zabranio pripremu učinkovite obrane, a brojna upozorenja o pokretima njemačkih postrojbi i skorom napadu smatrao je ciljanim dezinformacijama.
Crvena je armija usto i loše opremljena, katkad i pet vojnika dijeli jednu pušku. Među drugima pak vlada takva nestašica kopača da vojnici rovove kopaju čeličnim kacigama.
Osim toga, njihovim nadređenima nedostaje iskustva: Staljin je krajem 30-ih godina više od 80 posto svojih viših časnika dao uhititi ili strijeljati kao navodne izdajnike i državne neprijatelje. Tri četvrtine njegovih zapovjednika na tom su položaju jedva godinu dana.
Uz oklopne i pješačke divizije, i njemački jurišni bombarderi prodiru duboko u sovjetski teritorij te napadaju zračne luke, vojna skladišta i željeznička čvorišta. Samo u prvim satima sukoba njemačke bombe razaraju više od 60 uzletnih staza sovjetskoga ratnog zrakoplovstva. Tisuće borbenih zrakoplova izgaraju na tlu.
Iza Wehrmachtovih postrojbi napreduju „specijalne jedinice“, koje čini do 1000 pripadnika i koje češljaju osvojena područja. Sastoje se prije svega od policijskih postrojbi i članova službe sigurnosti, a podređene su SS-u, zloglasnoj paravojnoj organizaciji Hitlerove Nacističke stranke. Njihov je zadatak „likvidacija neprijateljskih elemenata“. Pod tim se ponajprije podrazumijeva sustavno ubijanje komunističkih dužnosnika i Židova.
U večernjim satima 27. lipnja 1941. godine plameni jezici izbijaju iz sinagoge u Bialystoku, poljskom gradu pod sovjetskom okupacijom koji se nalazi 300 kilometara zapadno od Minska. Pripadnici 309. policijske bojne, čiji je ulazak u Bialystok osiguravala jedna divizija, u zgradu su nagurali stotine Židova i zapalili je. Vatra se ubrzo širi na stambene zgrade na trgu s tržnicom. Pritom u požaru stradava još muškaraca, žena i djece; guše se u dimu ili ih u bijegu ubijaju policajci. Sveukupno pogiba više od 2000 ljudi.
Idući dan general-pukovnik Pflugbeil, 58-godišnji saski veteran Prvoga svjetskog rata, pohvaljuje sve sudionike za uspješno izvršen zadatak. U ratnom dnevniku napad na sinagogu opravdava tvrdnjom da je služila kao sovjetsko snajpersko gnijezdo. To je laž, ali u skladu s uredbom o oslobađanju od odgovornosti po ratnom pravu njegovi su vojnici njome bili zaštićeni od eventualnog progona.
Zadatak divizija za osiguranje nije borba na bojišnici. Njihova je osnovna namjena zaštita opskrbnih baza, zračnih luka i uzletnih pista u pozadini, čuvanje ratnih zarobljenika i onesposobljavanje partizana. Većina pripadnika iz Pflugbeilove 221. divizije za osiguranje već je starija od 35 godina i više nisu pretjerano korisni na bojišnici. Nekima je kod kuće rečeno da će im zadatak biti „samo stražarenje“.
Kad uđu u naselja koja je osvojio Wehrmacht, Pflugbeilove postrojbe prisiljavaju Židove da nose identifikacijske žute platnene zakrpe, raspoređuju ih u logore i radne kolone ili ih strijeljaju pod sumnjom da su partizani.

Pročitajte više u časopisu Geo - veljača 2011.

Autor: Till Hein i Jonathan Stock