Mine u Hrvatskoj

Mine – šutljivi i strpljivi ubojice

Prema svim izračunima, Republika Hrvatska bit će još 30 godina talac najpodmuklijeg zaostatka svakog vojnog sukoba – oko 240.000 mina i minsko-eksplozivnih sredstava. Zbog toga milijun i sto tisuća stanovnika živi u strahu.

U daljini, šinobus je bezglasno sjekao ravnicu, a još malo iza, na obodima horizonta, hvatale su se tamne mrlje. Prvi sumrak već se rojio po zabatima kuća u selu Ceriću, nadomak Vinkovaca.
Branko Nedoklan sjedio je za upravljačem traktora s priključkom i gledao kako se po uzoranoj njivi spušta sumaglica kao teška cerada.
Zajedno s bratom Goranom čitav je taj dan proveo tanjurajući njivu koju je zakupio od Općine Nuštar. Bližilo se vrijeme povratku kući i Brankov je traktor, tu na čistini, trebao učiniti još samo jedan puni okret. Krunica na retrovizoru uspavljujuće se gibala u hladnoj kabini i Branko je zabacio glavu na tapecirani zaslon sjedala uživajući u mirisu vrta koji ga je nježno golicao po nosnicama. Već u sljedećem trenutku zaurlao je skupa s motorom traktora.
"Imao sam osjećaj kao da mi je traktor ispao iz brzine. Uopće nisam čuo detonaciju", reći će 38-godišnji Branko Nedoklan prisjećajući se nesreće iz ožujka 2005. godine.
"Samo sam u jednom trenutku imao osjećaj da letim kroz neki led. To je u stvari pucala šoferšajba."
Na minu je naletio stražnjim trapom. Iako nije čuo eksploziju i njezinu jeku, Branko je znao da je stražnjim desnim kotačem nagazio na jedinicu – protutenkovsku minu. Izronivši iz skučena prostora između sjedala i upravljačke ploče, poletio je naprijed na vjetrobransko staklo. Dok se prednji dio traktora, kao na zglobnom autobusu, slamao i izvijao u stranu, stražnji je plesao na rubu dubokoga kratera. Trenutak potom, kad se prašina malo slegla, traktor je još stenjao u mjestu.
Munja boli podsjetila je Branka da je još živ. Čuo se kako stenje, a na vršku nosa osjećao je hladnoću zemlje. Dok se koprcao na tlu, osjećao je da mu golem uteg usisava snagu iz skočnoga zgloba. Pogledao je oko sebe, vidio krv i vlastitu gumenu čizmu što je ležala ispred njega, u krupnom planu. Pokušao je opsovati, ali samo je klonuo na mekanu zemlju. Plima mučnine stala mu je podizati utrobu.
Ležao je ondje obuzet sleđujućom spoznajom o krajnjoj bespomoćnosti. Ugledao je desno stopalo gdje visi o zglobu, samo na koži. Krv je probijala na mjestu gdje je još maloprije bila zdrava desna noga, izlijevala se kroz hlače na osovinu traktora i zatim nestajala u žednoj zemlji. Hitro se tada, kao da ga netko zove, Branko okrenuo prema bratu Goranu, tražeći ga nijemim pogledom. Brat se trčeći približavao. Kad je stigao, bezglasno je razjapio čeljust, utiskujući prste u obraze. Na usnicama mu je plesao vrisak.
"Imao sam vanjski prijelom desnoga lakta i bio mi je zasječen mišić lijeve noge", prisjeća se danas Branko. "Hitna pomoć nije se ni usudila ući u polje. Izvukao me brat." Branko nije imao zdravstveno osiguranje. Vožnju od dva i pol kilometra do doma zdravlja poslije je platio 1400 kuna. "Došao mi račun kući. A gdje su tek ležanje u bolnici i operacija? Da nije Vukovarsko-srijemska županija iz svoga fonda pokrila liječenje i oporavak, ne znam kako bi sve prošlo", reče Branko pa zadiže nogavicu i strgnu protezu, a skupa s njom i čarapu. Malo ispod koljena drhturio je uski batrljak. "Nisam imao novca. Žena i ja vratili smo se iz progonstva, nekako se skućili, dobili djecu." U trenutku nesreće sin Ivan išao je na predškolsku nastavu, a kći Antonela još je bila u pelenama. Uslijedila je operacija, hitna kirurška intervencija, skalpeli, lokalna anestezija, pincete i lavori za gnoj. Dok je još bio svjestan, liječnik mu je rekao: "Od noge nema ništa, a za ruku ćemo vidjeti." Operacija u općoj bolnici u Vinkovcima trajala je šest sati. Sutradan, žalac boli iz rane stabilizirao je u Brankovim očima sliku šok-sobe. U sobi mladog amputirca bilo je tiho i polumračno. Obišla bi ga dežurna sestra, dobio bi lijekove i novi zavoj. Nakon sedamnaest dana Branko je tražio da ga puste kući. Sinu mu je bio rođendan. Rane su zarasle, nije bilo infekcija pa su ga iz bolnice pustili na kućnu njegu.
Vratio se u Cerić. Dan je bio sunčan, nebo plavo kao u kaubojskim filmovima. Uz seosku cestu stajali su znakovi upozorenja na opasnost od mina. Mrtvačke glave nacrtane na metalnoj ploči stršile su u zrak. Duž obje strane ceste nizale su se malene prizemnice podignute za obnove nakon rata. Na trećini kuća bile su spuštene rolete. Krupne vrane u nizovima su čučale na sljemenima strmih krovova, široke ulice bile su prazne i tihe. Jedino se poštarov motorić čuo u daljini.

Pročitajte više u časopisu GEO- siječanj 2008.

Autor: Milan Tomljanović