Mohenjo Daro

Svijet je prije 4500 godina izgledao ovako: u Egiptu su se gradile piramide, u Mezopotamiji se širilo pismo – a treća, danas gotovo nepoznata, visoka kultura tog vremena u dolini Inda u današnjem Pakistanu podizala je najveći grad na svijetu. Bez raskoši i palača. Je li to bila idila kuća u nizu za društvo jednakih građana?

Prizor se odigrava na Indu, najvećoj pakistanskoj rijeci, 300 kilometara sjeverno od Karachija. Petorica neprepoznatljivih muškaraca stoje u vodi do brade i glume da su ptice. Svaki je preko glave navukao kostur nesita i gleda kroz rupu u prsnom košu.
Prizor kao da želi upozoriti: ovo su ljudi Inda, oduvijek povezani s rijekom i njezinom poviješću.
Muškarci su nomadi Mohana, pripadnici jednog od najstarijih naroda Indijskog potkontinenta. Otkad legende postoje, hranio ih je Ind. Lovom ribe ili ptica, koje su jeli ili držali kao kućne ljubimce na arhaično oblikovanim drvenim brodovima za stanovanje.
Danas se strpljenje muškaraca Mohana u vodi isplatilo. Približava se čaplja i slijeće na svežanj suhoga granja što strši iz vode. Maske ptica oprezno okružuju plijen. Ruke odjednom izranjaju iz mutne kaše i grabe lepetavu čaplju za vrat i noge.
Kao da su na djelu prapovijesni lovci. Ostaci doba koje je toliko daleko da ga se više nitko ne sjeća.

NEKOLIKO KILOMETARA dalje na brdu stoji muškarac i vjeruje da zna iz kojeg potopljenog svijeta potječu nomadi Mohana. „Prije 4500 godina“, kaže Michael Jansen i gleda dolje u prašinu, gdje se tragovi njegovih čizama ocrtavaju poput Armstrongovih prvih koraka na Mjesecu, „prije 4500 godina tu su živjeli ljudi s najrazvijenijom kulturom stanovanja svojeg doba. Izgradili su savršen grad, možda najveći u tadašnjem svijetu. I nakon 700 godina jednostavno su ga napustili.“
Tko su bili ti ljudi? Zašto i kamo su nestali? Ili su njihovi potomci još uvijek ovdje? „To ne znamo“, kaže Jansen.
Pritom nije vjerojatno da će još dugo prihvaćati postojeće stanje. Profesor Jansen onaj je tip istraživača starine kojeg ludi snovi i neobuzdana radoznalost divljim tempom nose po cijelom svijetu. Šezdeset i dvije su mu godine, poučava povijest urbanizma u zapadnonjemačkom gradu Aachenu i predaje na German University of Technology u Omanu – dok se kao savjetnik UNESCO-a ne bori za svjetsku kulturnu baštinu.
Istražuje mjesto protkano legendama što mirno poput groblja leži među rižinim poljima u pokrajini Sindh: „Središte mog života“, kaže profesor. „Mohenjo Daro.“ Svojedobno metropola bez premca.
Ljeti, kad bi Ind nabujao, stršila je ta metropola iz poplavljenog područja rijeke poput umjetnog otoka i pružala krov nad glavom za otprilike 100.000 ljudi. Bila je veća i udobnija od prijestolnica Egipćana i Šumerana. I imala je u to vrijeme jedinstven vodoopskrbni sustav, sa sjedećim zahodima i odvodnim kanalom u svakoj kući.
Osim toga, čini se da je bila lišena svake raskoši. Grad građana i kuća u nizu, središte treće najznamenitije visoke kulture ranoga brončanog doba – očito organizirane sasvim drukčije od one u Egiptu i Mezopotamiji. U usponu te kulture važnu su ulogu mogli imati riječni nomadi Mohana, pretpostavlja Michael Jansen. Mohenjo Daro na jeziku pokrajine Sindh znači „brdo mrtvih“. Neki misle da bi bolji prijevod bio „groblje Mohana“. Ni jedan ni drugi naziv sigurno ne odgovaraju onome koji su tom gradu nekoć nadjenuli njegovi graditelji. Njihov jezik jedna je od brojnih zagonetki indske civilizacije, a pismo kojim su se služili nije slično ni egipatskim hijeroglifima, ni mezopotamskom klinastom pismu. Nije čak jasno ni mogu li se malobrojni pronađeni simboli na pečatima i pločama smatrati pismom.
Tako preostaju ruševine. I rijetki artefakti pronađeni u iskopu veličine četvornog kilometra: nekoliko pečata, figurica, nakit, keramika. Nitko ne zna reći što se skriva u većem dijelu metropole što leži zakopana ispod sedam metara naplavljena tla.
„Nikad nećemo u potpunosti iskopati ovaj grad“, kaže Jansen, „u svakom slučaju ne za mojeg života.“ Ne misli da je to loše. Blaga su u Pakistanu sigurnija pod zemljom. A odgovore Jansen može tražiti i na površini.

SVAKI POSJET MOHENJU DARU počinje na gradskom brežuljku iznad citadele koju Jansen voli nazivati Gornjim gradom. Tu je vjerojatno bio centar upravljanja. Pronađeni su i ostaci zgrade koja bi mogla biti spremište žitarica s oknima za prozračivanje te Veliko kupalište: u zemlju je ukopano korito skromnih dimenzija, koje je vjerojatno prvi bazen u povijesti.
Donji grad podijeljen je u pet sondi odijeljenih šikarom u kojoj uživaju zmije i škorpioni. Četvrti s ruševinama nemaju imena, samo inicijale prijašnjih voditelja iskopavanja: HR Area, VS Area, MN Area, DK/A/B/C Area i DK/G Area. Suhoparan i beživotan poput tih naziva jest i prvi pogled na Mohenjo Daro. Važna metropola? Prije monotona građevinska pustinja koja, ovisno o položaju Sunca, izgleda kao crvenkasta, bež ili narančasta nakupina jednakih kuća. S pravokutno postavljenim zidovima, koji 45 stoljeća nakon izgradnje tamo stoje bez svojih ravnih krovova. Uz njih se mogu vidjeti tornjići koji se nakon pozornijeg pogleda razotkrivaju kao iskopana okna bunara.
Kako bi nakon svake poplave narasla razina tla, tako su i oni rasli u visinu: nove kuće i bunari na temeljima starih, propalih u blato.
Samo Gornji grad mami zvonastom građevinom, pri čemu je vjerojatno riječ o ostatku mnogo mlađe budističke stupe. Ako ruševine brončanog doba nose poruku za posjetitelje 21. stoljeća, onda je to ova: u Mohenju Daru nije bilo znamenitosti!
No upravo je to, misli Jansen, ako ne spektakularno, onda senzacionalno u tom gradu: iako su morali biti vrlo bogati, stanovnici su se odrekli monumentalne arhitekture. Nema palača, nema hramova. Zaštitni je znak Mohenja Dara izostanak bilo kakva graditeljskog samoveličanja.
„Zamislite“, kaže Jansen, „na Nilu su tisuće ljudi morale godinama rintati. Morali su odlamati kamene blokove, prevoziti ih i slagati u piramide. Zašto? Kako bi gradili grob svojem bogu-kralju. Istodobno su ovdje na Indu genijalni urbanisti smislili novu kulturu življenja – za žive!“ Može li to značiti da su podigli metropolu bez simbola?

Pročitajte više u časopisu Geo - lipanj 2011.

Autor: Michael Stührenberg