Papua Nova Gvineja

Arhaični ratnici s Papue Nove Gvineje svake se godine u brdima sastaju na miroljubivoj borbi kojom nastoje očuvati tradiciju. Njihovi plesovi i rituali kao da pripadaju izgubljenu svijetu, njihova se kultura sudara s modernim načinom života. No srce otoka i dalje uvelike kuca vlastitim ritmom.

SVOJE NAJDRAGOCJENIJE BLAGO POGLAVICA PUPUNE NOSI NA VRPCI OKO VRATA. Skida kameni kolut, izvlači drvce iz jedne od sedam kružno postavljenih rupa i gura ga natrag. „Táim“, stalno ponavlja, „táim, táim.“ To je u pidgin-engleskom riječ za vrijeme.
Poglavica sjedi pred kolibom pokrivenom slamom na rubu grada Goroke u središnjem gorju Papue Nove Gvineje. Posljednji mu se zub pomalja između usana dok pripovijeda kako je taj kolut dobio od jednog misionara još dok je bio dječak. Na kraju onoga doba kada dani još nisu imali imena.
Pupune cijeli život svakog jutra pomiče drvce iz jedne rupe u drugu. Kada dođe gore gdje je krug zavezan za vrpcu što visi oko vrata, zna da je nedjelja: sedmi dan kad bi se trebao odmarati i ići u crkvu.
Starac je odjednom utihnuo. Zatvara oči kao da mu život još jednom prolazi unutarnjom stranom vjeđa. „Prije nego što je vrijeme došlo k nama“, kaže na posljetku tiho, „dani su bili dulji – dovoljno dugi za sve što smo trebali napraviti.“
Vrijeme. Što je ono trebalo značiti? Odjednom nije bilo dovoljno odrediti položaj sunca. Sati, minute, sekunde – došli su u njegovu zemlju s tri australska kopača zlata. Jim Taylor te braća Mick i Danny Leahy krenuli su 1932. s obale u unutrašnjost, u jedno od posljednjih neotkrivenih područja na Zemlji. Krševita brda smatrala su se nenaseljenima. No braća Leahy umjesto željena su zlata pronašla ljude koji su živjeli u teško dostupnim dolinama u podnožju gusto obrasle, četiri tisuće metara visoke planine, potpuno izolirani od vanjskog svijeta. Oruđe im je bilo napravljeno od kosti, drva i kamena. Nisu poznavali kotač i umnogome su živjeli poput ljudi u srednjoj Europi prije 7000 godina.

„KAD SMO UGLEDALI PRVE BIJELCE, POBJEGLI SMO U PANIČNU STRAHU“, prisjeća se Pupune, koji ne zna svoj datum rođenja. On i njegovi ljudi strance su smatrali duhovima predaka. Tajno su promatrali kako bijelci u gustišu vrše nuždu. Zatim su istražili njihov izmet i zaključili: „Koža im je drukčija, ali izmet ima miris kao i naš.“
To je bilo prije tri generacije. Danas Pupuneov unuk sjedi ulicu dalje u internet-cafeu i s mreže skida ring-tonove za mobitel. Taj 16-godišnjak nosi majicu sa znakom američkog heavy-metal benda Metallica. Kad završi školu, studirat će i postati astronaut, kaže.
U nekoliko desetljeća planinski su narodi Nove Gvineje preskočili tisućljeća. Multinacionalni koncerni iz zemlje predaka klana vade zlato i bakar, naftu i plin. Sijeku kišne šume, na golemim plantažama proizvode kavu, kakao i palmino ulje za svjetsko tržište.
Domaći stanovnici melanezijske otočne države sjeverno od Australije još i danas sami proizvode tri četvrtine hrane. Kako uglavnom žive u izoliranim dolinama stjenovite visoravni, govore više od 800 različitih jezika – osminu svih idioma u cijelom svijetu – a s posjetiteljima se sporazumijevaju službenim engleskim jezikom ili pidgin-engleskim.

Gotovo svaka dolina skriva vlastitu kulturu, uglavnom malo povezanu s kulturom susjednog naroda. To se kulturno bogatstvo može osobito intenzivno doživjeti na festivalu u Goroki. Na slavljenički trg toga grada u središnjim brdima naviru predstavnici više od stotinu plemena.
Lica slavljenika obojena su žarko žuto ili crveno, katkad i crno poput ugljena. Na glavama nose perje raskošnih rajskih ptica ili obično lišće, kite se školjkama, velikim poput tanjura za juhu ili svinjskim kljovama, krune se kapama od kuskusova krzna. To su tobolčari vrste Phalanger orientalis s repovima prilagođenim hvatanju te s dva palca na svakoj šapi. Smotra veličanstvenog, no teško spoznatljivog svijeta. Kad ljudi počnu bubnjati, pjevati i plesati, arena Goroke trese se pod njihovim nogama. Neki borci marširaju u koloni, podižu sjekire i ispuštaju zastrašujuće piskave glasove. Drugi, mirni likovi, pušu u rogove od tikve, kreštavo se smiju, a zubi crveni od soka betela sjaje im se na zacrnjenim licima.
Satima plešu kako bi se dokazali, pomirili, ali i kako bi ih na kraju nagradio žiri. Novčana je nagrada jednaka za sve kako bi se izbjegli nemiri.
Festival se prvi put održao 1956., na poziv australske uprave: trebao je ublažiti suparništva. Sada se održava radi razmjene među narodima i kako bi se očuvala tradicija. No većina stanovnika Papue Nove Gvineje ne može namaknuti novac za ulaznice. Stoga sjede pred ogradom poput posjetitelja iz nekoga drugog vremena, nose traper umjesto suknjica od trave, na licu sunčane naočale umjesto boja. Pred vratima koja nadgledaju zaštitari stoji starac. Na gornjem dijelu tijela nosi strukirani sako s tankim prugama – no dolje je gol, ako izuzmemo kožnu vrpcu kojom je penis privezao za trbuh. Neodlučan je, razmišlja bi li ušao ili produžio dalje. Kao da se u njemu bore dvije sfere.

Pročitajte više u časopisu Geo- svibanj 2010.

Autor: Michael Obert