Papua Nova Gvineja

Papua Nova Gvineja u tek nešto više od 100 godina prevalila je put od prvobitne zajednice do globalizacije. To ovdje mnoge čini lutalicama među svjetovima. Jedan ih svijet suočava sa zrakoplovima, novčanim prometom i koncernima, a u drugom večeru love lukom i strijelom te susjede plaše ratničkim bojama.

Rano ujutro Galeva Sep, vođa klana plemena Kuni i bivši kriminalistički inspektor u glavnom gradu, opet se uputio u šumu koja je hranila i njegove pretke.
Godinama je hvatao kriminalce u Port Moresbyju, jednom od najopasnijih gradova na svijetu. No onda se uhvatio ukoštac s nečim mnogo većim: jednim od međunarodnih poduzeća koja iz Papue Nove Gvineje uzimaju što god mogu. Recimo, bakar, zlato, nikal, zemni plin, naftu. I drvo. Nekoć su stajali u golemoj šumi Kuna i rušili prastara stabla bez dozvole i naknade koju su obećali. Sve dok nisu zaustavljeni. A to je učinio baš Galeva Sep.
Sada se bori za naknadu nastale štete. I zato stalno mora putovati u glavni grad Port Moresby. Odlazeći k odvjetnicima ili na sudove, sa starom kravatom oko vrata i posuđenim cipelama, zalazi u sasvim drugi svijet.
U šumu, pak, odlazi gol do pasa i bos. Koža mu je na tabanima tvrda i debela poput potplata. Kreće čim iziđe sunce, noseći luk, strijelu i veliku mačetu jer je šuma gusta i gotovo neprohodna. Morat će se probijati kroz grane, vitice, trnje i bujno lišće.
„Moram pronaći nešto proteina“, kaže vrlo profesionalnim tonom, proteina za obitelj.
Obitelj su supruga, četiri sina, Sepova majka te još tri ili četiri rođaka – kojih malo ima, malo nema, ali ih mora hraniti jer tako nalaže tradicija.
A proteini su divlje svinje i valabiji, vrsta klokana. Franciska, Sepova supruga, koja ne zna ni čitati ni pisati, meso će usitnjeno ili u velikim komadima kuhati ili peći na otvorenoj vatri ispod krova od palmina lišća. Uz to priprema pogače od škroba koji je dobila iz srčike sagove palme. Jednostavniji obrok ne možete zamisliti. I sol bi bila nešto posebno. No sol je preskupa. I nema je u šumi predaka.
Sep katkad kaže kako je šuma njegov supermarket. Tako da i stranci razumiju da mu priroda ovdje daje sve što mu treba, barem što se tiče hrane. Ili kaže: „Mi smo lovci i sakupljači i zato, uz nekoliko banana i ananasa u vrtovima, živimo od divljih biljaka i životinja, to je jasno.“ Kao da je antropolog koji izvana promatra život u šumi.
Sep je snažan 45-godišnjak koji sve temeljito promišlja. Lice mu je ozbiljno i prerano ostarjelo, no tijelo mu je kao u mladića, bez obzira na ogrebotine od trnja i ožiljke od pijavica što se znaju pričvrstiti na potkoljenice.
Njegove tetive i mišići kao da su stalno napeti – jer tko zna što se u bilo kojem trenutku može dogoditi u ovoj divljini. Ovdje su lovci i sakupljači od pamtivijeka bili i ratnici.
Sep sjedi pred kolibom. U potpunom mraku i samoći kod sela Kubuta, u jednom od najudaljenijih područja na sjeverozapadu Papue Nove Gvineje. Bez struje, bez vode, u gotovo djevičanskoj prašumi uz veliko jezero Murray. Negdje u mraku čekaju zmije i krokodili.
Do Kubuta, sela njegove rodbine smještenoga na jednom od bezbrojnih otoka, putuje se pola sata kanuom preko jezera. Točno preko puta tog sela nalazi se Boboa Station, malo naselje okružne uprave s ambulantom i osnovnom školom. I travnata pista gdje se određenih subota okupi barem polovina stanovništva cijelog područja. Za gomilu novca više desetljeća star zrakoplov Twin Otter s 20 mjesta prevozi ne samo ljude nego i ribu, rižu i konzerve. To je mještanima zapravo jedina veza s vanjskim svijetom. Bez te zračne linije preostaju im samo višednevne i višetjedne vožnje rijekama. Jedne subote u veljači 2002. i Sep je sletio na travnatu pistu, vrativši se u svoje selo iz glavnoga grada. Upravo je bio dao otkaz u policiji kako bi opet postao lovac i sakupljač. I slavan ratnik, koji se bori s novom vrstom neprijatelja.

Na početku su svi bili sretni. Cijela rodbina, Sepovo pleme i sva susjedna plemena. Concorde Pacific, drvno poduzeće iz Malezije, obećalo je ono što strani investitori rado obećavaju: nekoliko ambulanti u području u kojem inače nitko, pa ni država, ne vodi računa o zdravstvenoj skrbi te makadamsku cestu kroz šumu Kuna i njihovih susjeda, što je neznatno poboljšanje za regiju bez prometne infrastrukture. Tvrtka je prije svega obećala dugoročan posao i gotovinu za srušena stabla – jer, iako šuma još uvijek hrani ljude, sada im je potrebno i nešto novca za odjeću, sapun i školovanje djece.

Pročitajte više u časopisu Geo - srpanj 2011.

Autor: Gabriele Riedle