Preobraženi comandante

Nikaragva, 30 godina poslije revolucije. Zemljom ponovno vlada Daniel Ortega, čovjek koji je nekoć predvodio državni udar. Sada sliči onima protiv kojih se nekoć borio. A njegov narod? Što je s obećanjima o drukčijem životu?

Još se drži na vlasti. Još ima potporu pristaša. Još je predsjednik Nikaragve, i to drugi put nakon dugo vremena. Daniel Ortega – ili, kako ga njemu odani ljudi zovu, comandante Daniel – nekoć se kao guerrillero borio na prvoj crti bojišnice protiv nepravde, protiv ugnjetavanja, protiv diktatora Somoze.
Neki Ortegu i dalje smatraju revolucionarom. Drugi pak kažu da je odavno postao poput svojih nekadašnjih protivnika te da se bori za samo jedan cilj: ostati na vlasti pod svaku cijenu.
Prošlo je već 30 godina od pobjede sandinističke revolucije s njim na čelu. Mnogi su se nadali ostvarenju, dotada nepoznatoga, socijalizma i slobode u jednom. No sandinisti su propustili svoju priliku. Godine 1990. izgubili su na izborima. Smijenila ih je građanska vlada koja je na vlasti ostala sve do siječnja 2007. godine, kada je Ortega ponovno postao predsjednik države. Sada je opet sveprisutan.
Vidi ga se u monumentalnoj veličini na plakatima u glavnom gradu Managui između reklama za Coca-Colu i kasino. Divovski lik u trapericama i košulji bez ovratnika diže šaku na ružičastoj pozadini, oko glave mu svijetla aureola, a kosa mu je počešljana uz lice kako se ne bi vidjelo da je prorijeđena. Portret je to ostarjelog predsjednika u liku mladog borca. Slike, znakovi, govor tijela, retorika – sve je kao nekoć, u doba revolucije.
Bezbrojni su ljudi nekoć riskirali živote, a tisuće su i stradale. A sada? Što je s ciljevima za koje su se borili? Što je s državom koju su htjeli potpuno promijeniti?
A što je s comandanteom Danielom, kojeg je napustilo toliko prijašnjih sljedbenika da ima razloga strahovati kako bi sljedeći ustanak mogao biti uperen protiv njega?

Već se smračilo. Samo jedna žarulja slabo osvjetljava malenu prostoriju s crnim mrljama po zidovima dok se nad praznom susjednom sobom diže zvjezdano nebo. Krov je odavno urušen u potresu.
Na plastičnom stolcu sjedi Don Justo Ramón González, postolar koji odavno nema posla. Drugovi ga dan-danas zovu Tarzán iako je odavno prešao pedesetu, a tjelesna mu se građa izobličila. Govori umornim, tihim glasom. Pokraj njega sjede i šute njegova supruga i tri kćeri. Najstarija u naručju drži samo nekoliko mjeseci staro dijete.
U siječnju 1978. godine ustanak protiv diktatora Somoze počeo je ovdje, u Monimbóu, staroj indijanskoj četvrti grada Masaye, 30-ak kilometara južno od Manague. I Tarzán, postolar, pridružio im se u borbama na život i smrt.
U vrijeme kad je ustanak podignut, klan Somoza tiranizirao je Nikaragvu već gotovo 50 godina. General Anastasio Somoza Debayle bio je treći predsjednik iz obitelji i ništa drugo doli nezasitan diktator s privatnom imovinom vrijednom više od 900 milijuna američkih dolara.
Protiv režima odavno se neumorno borila socijalistički orijentirana Frente Sandinista de Liberación Nacional (Sandinistička narodnooslobodilačka fronta) koja je ime dobila po borcu za slobodu Augustu Sandinu kojeg je Somoza dao ubiti. Obitelj Somoza zapovijedala je nacionalnom gardom kao privatnom vojskom te je dala smaknuti tisuće protivnika, protjerati seljake, ugušiti štrajkove... Na posljetku je ubojstvo vođe građansko-liberalne oporbe nezadovoljne mase – među njima i Don Justa – potaknulo da izađu na ulicu. Don Justo i ostali branili su se kamenjem i mačetama od oklopnih vozila nacionalne garde, a poslije i malim okruglim bombama od smjesa s kalij-kloratom. Polako su napredovali i sandinistički gerrillerosi, sve dok nisu oslobodili cijelu Nikaragvu. Bila je to sreća o kojoj se Don Justo nije usudio ni sanjati.

Pročitajte više u časopisu Geo- svibanj 2009.

Autor: Gabriele Riedle