Profesor s misijom

Anil Gupta docent je na najuglednijem ekonomskom sveučilištu u Indiji. Uža su mu specijalnost tehničke inovacije iz najzabačenijih sela – mjesta za koja njegovi kolege vjeruju da su zaostala i izgubljena. Dvaput godišnje pješice ih obilazi kako bi prikupio i svijetu objavio mudrosti najsiromašnijih.

Iz ugodno klimatiziranog taksija na popodnevnu indijsku vrućinu izlaze dvojica muškaraca. Jedan visok, s naočalama, svijetle puti i uredno podrezane brade. Ime mu je Anil Gupta i 58-godišnji je profesor na Indijskom institutu menadžmenta u Ahmedabadu, najboljem ekonomskom sveučilištu u Indiji. Drugi je nizak i naboran, hoda bos, a oko bokova mu visi tradicionalna marama, rupičasti dhoti. Ime mu je Shakarabhai, a zovu ga i Djedica. Ni sam ne zna koliko mu je godina, možda 66. Usto nikad nije išao u školu niti je nosio obuću.
Muškarci su sjeli u hladovinu staroga stabla. Jedan predaje na najrenomiranijem ekonomskom sveučilištu u Indiji i drži predavanja na Berkeleyju, u Cambridgeu i Bostonu, a drugi je cijeli svoj život proveo u selu Bhuvalu na granici između saveznih država Gujarat i Madhya Pradesh.
S jedne je strane, dakle, profesor koji skupi svoje crne obrve i pogleda preko naočala kad student pogriješi. S druge pak seljak koji krave muze u ženinoj odjeći kako ga se ne bi bojale.
Odavde, samo nekoliko minuta vožnje od Shakarabhaijeva rodnog sela, ti će muškarci idući dan započeti izviđačko putovanje, takozvanu shodh yatru/. Od 1998. godine Anil Gupta dvaput godišnje putuje od sela do sela u pratnji studenata, istraživača i seljaka.
Već je prešao 6000 kilometara i kreirao bazu podataka drevnog znanja o ljekovitom bilju i brojnim otkrićima nastalima iz nužde. To blago siromašnih Indijaca predstavlja ukupno 120.000 unosa.
Shakarabhai je možda Guptino najveće otkriće.
On se, naime, već kao mladić počeo baviti iscjeljivanjem. Često samo vaidya može pomoći u tako surovoj sredini: u selu koje nema medicinsku sestru ni veterinara, kojem je najbliža bolnica udaljena nekoliko sati, a ni ondje liječnik nije uvijek na dužnosti. Ljudi kao što je Shakarabhai mogu namjestiti polomljene kosti i odagnati glavobolju, i to mješavinom eteričnih ulja koja nakon što se udahne tjera suze na oči. Oni znaju da tamjan pomaže kod povišene temperature te da pripravci od lista papaje i vapna liječe žuticu. Znaju za pticu čije pero pomaže kravi da lakše izbaci posteljicu i za lijek djelotvoran kod ugriza kobre. Kao statusni simbol, a i kako bi svoj um zaštitili od sunca, na glavi nose bijeli šešir.
Shakarabhai će na ovom putovanju svoje znanje podijeliti s drugim iscjeliteljima koji rijetko napuštaju svoja sela. I poslužit će kao živi primjer za to što profesor želi postići.
Gupta je potrošio četvrtinu milijuna rupija da bi znanstveno ispitao Shakarabhaijevo znanje. Naposljetku je Veterinarski koledž Bombay u Mumbaiju uspio dokazati da je taj starac doista otkrio djelotvoran, dosad nepoznat lijek protiv kravljih kolika. Profesor i iscjelitelj zajedno su išli čak u New Delhi kako bi ondašnji znanstvenici upoznali vaidyu. Lijek je skoro gotov. Ako se bude dobro prodavao, zarada će biti tolika da bi starac mogao otvoriti vlastiti bankovni račun.

Putovanje započinje idući dan u zoru. S Guptom i Shakarabhaijem kreće i umirovljeni nastavnik engleskoga jezika, koji u plastičnu vrećicu skuplja sjeme i u čijem vrtu raste 200 rijetkih biljaka. Tu je i revni student koji mašta o održivom razvoju Indije. Zatim mladi američki par opremljen čeonim lampama, sprejom za dezinfekciju i energetskim pločicama; profesor ih je upoznao na predavanju u Bostonu.
Ti su ljudi platili 750 rupija, gotovo 13 eura, da bi putovali s Guptom. On ih naziva bacco, „djeca“.
Iza putnika su asfaltirane ulice, a pred njima prašnjave staze između jednako tako prašnjavih polja te prečaci preko njiva. U predjelu kojim se kreću žive gotovo isključivo adivasi, starosjedioci, ljudi izvan kastinskog sustava. Ondje malo tko ima bicikl i traktor, a tlo je suviše kamenito za bivole. Zato su žene često zadužene za posao koji inače obavljaju životinje. Plugovi su drveni, kao i kola koja vuku volovi. Većina seljaka od godišnjeg uroda svojoj obitelji može osigurati tek puko preživljavanje. Ipak, prvo kravlje mlijeko prinose bogovima kao žrtvu, i to u umjetnički izrađenim posudama – glinenim konjima.
Putnici svaki dan hodaju 20 kilometara prkoseći žezi. Naime, sušno je doba godine i samo su dva tjedna do monsuna.
Katkad uznemire pokoju pticu i nagnaju je da svoje gnijezdo brani od nepozvanih gostiju. Seljaci vjeruju da broj ptičjih jaja upućuje na to koliko će mjeseci padati kiša. Triput dnevno počinu, a domaćini kod kojih se tada nađu posluže im rižu, povrće i leću u velikim posudama na prostirci od sašivenih listova. Najprije izmrve kruh u umak, a zatim tu pikantnu smjesu grabe prstima. Dobiju i jak i sladak čaj, poslužen u savijenom listu. Za noći mladog mjeseca spavaju na podu u školama, privatnim kućama ili ašramima.

Autor: Gesa Gottschalk