Protiv struje

U amazonskoj prašumi postoji narod koji u govoru ne upotrebljava zavisne rečenice. Pa što onda, mogli bismo reći, to je nešto što tih 350 ljudi jednostavno ne čini. No općeprihvaćenoj znanosti o jeziku taj je narod otvorena provokacija. Povod za nesuglasje među znanstvenicima. Temperamentni je izazivač lingvist Daniel Everett.

Jednoga neugodno vrućeg jutra lingvist Daniel Everett sjedi u indijanskom selu negdje u amazonskoj prašumi i traži zavisne rečenice. Selo se sastoji od šest koliba prekrivenih palminim lišćem te nekoliko ognjišta s kojih se širi miris pougljenjene ribe; ništa ne govori da je riječ o ishodištu znanstvenog prijepora koji se vodi među najboljim svjetskim sveučilištima. No upravo zbog tog sukoba Dan Everett sjedi tu gdje sjedi, u brazilskoj divljini, i razgovara s Indijancem u zelenu šorcu.
Everett uopće ne sumnja: Indijanac neće upotrijebiti nijednu zavisnu rečenicu. Narod Pirahã ne rabi takve rečenice. Katkad se Everett i sam čudi kako se moglo dogoditi da se smisao njegova života svede na pitanje hoće li uspjeti dokazati ispravnost te tvrdnje.
Everett je stasit 58-godišnji Amerikanac s pivskim trbuščićem i kaubojskim šeširom od dabrova krzna. Oko njega natiskuje se dvadesetak Indijanaca – djece napuhnutih trbuha, sramežljivih žena u lanenim haljinama, polugolih muškaraca.
Nekoliko oronulih pasa zavija, a Everett se znoji. U ruci mu je mikrofon; promatran izdaleka, taj etnolingvist s Državnog sveučilišta Illinoisa izgleda poput nekog tragača za zlatom.
Everettovi protivnici s ostalih sveučilišta tvrde da takvo što nije moguće: narod koji se zadovoljava nizanjem glavnih rečenica poput bisera na ogrlici. Onaj tko to tvrdi, kažu Everettovi protivnici – a on ima mnogo protivnika – ili je najobičniji razmetljivac ili luđak ili pak sve to zajedno. Sposobnost tvorbe složenih rečeničnih sklopova smatra se jednim od temeljnih obilježja svih oko 7000 ljudskih jezika. Štoviše, možemo reći da je to jedno od obilježja koja čovjeka definiraju kao ljudsko biće.
Što je govor? Trenutačno se čini da se odgovor na to pitanje svodi na način na koji Xoóopaí, Everettov sugovornik, izvještava o svom najnovijem lovačkom pothvatu.
Najprije Everett kaže Xoóopaíju: „Hiahoaáti topagaahai. Gíxai kaxaxái koabáipi xahoáo“ – „Ispričaj aparatu: ubijaš u noći aligatora“.
Xoóopaí odgovara grubim staccatom kojim govore Pirahe, glasovima što zvuče kao da su raskomadani mačetom.
„Dižem svoj glas: nisam još ubio nijednog. Onda tražim uzvodno. Tražim uzvodno. Tražim uzvodno. Ne. Tu nema nijednog. Onda moj govor: aligatora je valjda strah. Strah, aligatora. Tražim na ušću voda. Onda moj govor: sad! Tu je aligator! Onda moj govor, moj govor: sad! Već ubio. Onda se vraćam natrag. Onda se mjesec već kreće prema gore. Onda sam se vratio. Nema sunca. Dan spava. Vidjet će ga na suncu.“
Cijela priča bez zavisnih rečenica. Vrlo lijepo, kaže Everett, koji ju je preveo.

U jesen 2005. godine, tri desetljeća nakon prvog putovanja u šumsko područje plemena Pirahã, Dan Everett objavio je o njima reportažu u časopisu Current Anthropology. Na četrnaest stranica stvorio je prikaz naroda čiji je arhaičan način života povezan s neobičnom ograničenošću govornog izričaja.
Tako se čini da u svakodnevici Pirahã nema potrebe za brojevima. Riječi poput „svako“, „svi“ ili „više“ Everett nikad nije čuo od stanovnika sela. Čak ni bez uporabe riječi, nego primjerice s pomoću prstiju, oni ne prebrojavaju koliko riba moraju ispeći za večeru, za koliko će dana dostajati meso ulovljenog mravojeda ili što od trgovca koji govori portugalski mogu očekivati kao protuuslugu za njihovih šest košara brazilskih oraščića.
Pirahe nemaju riječi za boje, za jučer i danas. Gotovo da uopće ne razmišljaju o precima. Taj narod, kako ga opisuje Everett, ne izrađuje umjetnička djela. Ne poznaje bajke, nema mitove i predaje o početku svijeta. Pritom se za Pirahe ne može reći da su glupi. Jedino što žive samo u domeni konkretne stvarnosti: važno im je doživljavanje trenutka; sve što ide dalje od toga ostavlja ih bez riječi. Ne govore o stvarima koje sami ne vide ili ih nisu osobno vidjeli. Način na koji Pirahe oblikuju svoje postojanje Everett naziva „načelo neposrednog iskustva“.
Sve što nije u skladu s tim načelom biva odbačeno, a time i cjelokupan misaoni i životni ustroj suvremenog svijeta. „Nijedan drugi narod na amazonskom području“, kaže Everett, „nije pokazao tako malo zanimanja za civilizacijski napredak kao Pirahe.“
Prvi doticaj s Europljanima dogodio se prije dva stoljeća, razmjena s riječnim trgovcima teče bez problema. Ali nijedan jedini Pirahã nikad nije naučio ništa više od u tu svrhu nužnog natucanja nekoliko riječi portugalskog, nijedan nije osjetio želju da prigrli civilizaciju. Ostali Indijanci danas voze automobile i kupuju tenisice, ali 350 pripadnika plemena Pirahã na svojoj rijeci Maici ljubomorno čuva vlastiti iskustveni svijet lovaca i skupljača, kao da je riječ o životu na otoku iz snova. Njihov jezik više nema srodnika među živim jezicima, a njihova kulturološka oholost ne poznaje granice.
Riječ koju Pirahe rabe za „strani jezik“: „grbava glava“.
Riječ koju Pirahe rabe za „Pirahã“: „ravna glava“.
A načelo neposrednog iskustva objašnjava još neke stvari. Mehaniku jezika Pirahã, njihovu gramatiku.
Pirahe, prema Everettu, ne tvore rečenične sklopove. Nikad ne povezuju jednu misao („čovjek ruši drvo“) s nekom drugom misli („čovjek ima kanu“). Na rijeci Maici nećete čuti izjave poput „Čovjek, koji ima kanu, ruši drvo“. Umetnuti se dio ne uklapa u načelo neposrednog iskustva, njime je iskazano starije saznavanje za koje se pretpostavlja da je otprije poznato.
Nema zavisnih rečenica, nema umetnutih dijelova: time Pirahãma nedostaje ono što lingvisti nazivaju rekurzijom.
Rekurzija, to je misaona operacija kojom se nekoj informaciji podređuje neka druga informacija. Jedna je mogućnost da je jedna umetnuta u drugu, kao u navedenom primjeru. Ili pak češće: „Znam, da Ana zna, da Josip zna, da Marija zna, da Antun voli Luciju“ – jedna te ista rečenična struktura koja se uvijek iznova ponavlja, teoretski unedogled.

Pročitajte više u časopisu Geo- srpanj 2010.

Autor: Malte Henk