Sapunica na arapski način

Ramazan je, mjesec posta, i vrijeme je za musalsalat – arapske sapunice. U tim će serijama milosrdni muškarci i pobožne žene dočekati zasluženi sretan kraj, a nitkovi će se loše provesti. Najuspješnija serija Bab al-Hara odvija se u Damasku oko 1930. godine.

Izlazak sunca. Posvuda se čuju pozivi na molitvu i cvrkut ptica. Polako se otvaraju masivna drvena vrata. U uličicama iza njih dan se budi uz zvuke dobrih starih vremena. Pekar mijesi tijesto, kotlar lupa bakrenim čekićem, prodavač humusa zvekeće posudama. Izmjenjuju se prizori uličica, u kadru su muškarci koji se pozdravljaju. Veseli su i vidi se da se poštuju. Odjednom se kamera zaustavi ispred policajca. Nosi kaki uniformu, ima brkove i opak pogled koji odaje da nešto nije uredu.
To je mali veliki svijet Bab al-Hare/, koji u mjesecu posta na satelitskom kanalu MBC prate milijuni arapskih televizijskih gledatelja. U Siriji se upravo emitira peta sezona; tijekom svakog ramazana prethodne četiri godine prikazana je po 31 epizoda.
Teška vrata zovu se bab. Noću ta vrata zatvaraju malu gradsku četvrt, haru/, u Damasku 30-ih godina prošlog stoljeća. Četvrt se sastoji od samo nekoliko uličica u kojima živi nekoliko obitelji. U svađama, veselju i patnjama tih obitelji sudjeluju obožavatelji koji seriju prate u više od 20 zemalja: u saudijskim vilama i marokanskim gradskim naseljima, izbjeglice u Pojasu Gaze, pa čak i migranti u berlinskoj četvrti Wedding.
U vrijeme posta gleda se televizija. Stotine novih serija proizvode se svake godine kako bi se mogle prikazivati u ramazanu. Najbolje i najomiljenije uz pomoć satelitske tehnike postaju panarapski događaj, zrcalo snova i trauma, nade i boli.
Damask, kuća veleposjednika u starom gradu, vlada tišina. „Arbaa, salasa, itnein“, četiri, tri, dva. Kamera se pali. U dvorištu između dviju palmi razapeta je bijela plahta kako bi se prigušila svjetlost. Nema potrebe za dodatnom dekoracijom i drugim intervencijama jer palača savršeno prikazuje kako se nekoć živjelo. S prednje su strane zidovi koji okružuju kuću zapušteni, a unutrašnjost je raskošna i lijepa. Stropovi od izrezbarena drva, mramorne intarzije, oslikani zidovi. Bab al-Hara postala je popularna jer prikazuje život minulih vremena ispunjenih ponosom, vremena s jasnim vrijednostima i pravilima.
Četvrt je strogo organizirana: na vrhu je mudar starac uz kojeg stoji četa junaka. To je mikrokozmos prepun hrabrosti i muževnosti. Radnja Bab al-Hare odvija se u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kad je Sirija bila pod francuskom vlašću. Hrabri muškarci iz četvrti antiknim se kremenjačama bore protiv kolonijalne moći. Žene pak urlaju iz petnih žila rađajući djecu. Jako su našminkane i vidi im se samo lice.

Na snimanjima promatrač može izgubiti osjećaj za sadašnjost i prošlost. Jedna se susjeda znatiželjno šulja kroz dvor vodeći za ruku sina u odjeći tipičnoj za Bab al-Haru: nosi crne dimije i prsluk sa zlatno-crnim prugama. Stari materijali Damaska vratili su se na bazar kao materijali iz Bab al-Hare. Na dječjim se rođendanima djeca igraju Bab al-Hare. Mnogi dječaci inzistiraju da ih roditelji zovu „Mutaz“, po mladome lakoumno smionom junaku serije.
„Devedeset posto Arapa vrlo je nostalgično, čezne za starim vremenima“, kaže Bassam al-Malla, producent serije. Njega smo sreli među stablima naranača i limuna u drugome unutrašnjem dvorištu, u kojem su nekoć obitavale žene. U vrijeme koje prikazuje Bab al-Hara nijedan muškarac izvan obitelji nije imao pristupa onamo. Sad se na tom mjestu nalazi ventilator koji za vrijeme stanke hladi glumice pušući im pod suknje. Uspjeh al-Mallu, čovjeka s brkovima i naočalama, nije učinio oholim; čini se da vjeruje u ono što snima. „Hrabrost, muževnost i revolucionarni duh univerzalne su vrijednosti“, kaže on. „A žena je“, glas mu postaje pomalo prkosan, „u arapskoj kulturi duša doma i obitelji.“

Taj Sirijac zna kako pobuditi nostalgiju. Jednu stariju seriju nazvao je „Al-Havali“, minulo, dočaravši duševnu prazninu. Sad se tako zove restoran u starom gradu. Restorana koji nose ime Bab al-Hara ima nekoliko. U Los Angelesu, Bejrutu, Dubaiju. Za siromašnije postoje žvakaće gume, čips i papirnate maramice Bab al-Hara. Al-Malla se pokušao izboriti za autorska prava, no odustao je vrlo brzo.

Zar Bab al-Hara pripada svima?
„Tako se čini“, kazao je ponosno i rezignirano al-Malla. Mora se vratiti na set. Bismallah, u ime Allaha, to kaže svaki put kad započne snimanje nove scene.
Gotovo svi članovi filmske ekipe imaju crvene oči jer premalo spavaju, previše puše i piju mnogo kave. Snimanja katkad traju dvanaest sati, nema mnogo vremena. Bliži se ramazan. U tri mjeseca snimi se 31 epizoda, što je uobičajen ritam mnogih produkcija u Siriji. I svi se hoće ugurati u mjesec posta – ne zbog vjere nego zbog posla. Ramazan je mjesec u kojem se ruše rekordi: tad ima najviše gledatelja, a time i najviše zarade od reklama. To pak donosi veći proračun producentima i veće honorare glumcima.
Ono što se odavno dogodilo Božiću, sad pogađa ramazan: mir i duhovnost u drugi su plan gurnuli potrošnja i trgovina. Satelitska je tehnika taj trend pojačala, a ramazanske su serije donijele gledanost. Ukupno 487 arapskih kanala prodrlo je do 300 milijuna ljudi koji na arapskom govornom području gledaju serije. Mnoge tvrtke u vrijeme ramazana na tržište izbace nove proizvode jer brojne serije znače više reklamnih blokova za hranu, osvježavajuća pića, slatkiše, kućanske aparate.
S golemih plakata u Damasku smiješi se muškarac svijetlih očiju: lijepi Mohannad za kojeg zna gotovo svaka žena na Bliskom istoku. U jednoj turskoj seriji glumio je nježnog supruga naprednih stajališta. Serija je sinkronizirana na arapski, a priča o ljubavi doživjela je uspjeh. Sad taj suprug iz snova svojim šarmom predstavlja turske električne aparate.
Pročitajte više u časopisu Geo - siječanj 2011.

Autor: Charlotte Wiedemann