Svjedoci slavnog vremena

Čovjeka i danas dirnu građevine što već dva i pol tisućljeća dočaravaju uzvišenost antičke Grčke i svjedoče o svjetonazoru naroda s kojim je započela povijest Zapada. Što stalno pozivanje na to naslijeđe znači suvremenoj Grčkoj, koja traži put usred teške gospodarske krize?

Upitate li renomiranoga atenskog profesora povijesti Antonisa Liakosa što znači biti Grk, uputit će vas na dvije pjesme.
Jednu je napisao Kostis Palamas, autor himne Olimpijskih igara iz 1896. godine, koja se i danas izvodi. On Grčku vidi kao klasičan krajolik sa svim spomenicima prošlih vremena. S arheološkim lokalitetima koje su nekoć izgradili Grci, ali i osvajači poput Rimljana, Mlečana, Osmanovaca. Ta su svjedočanstva tijekom dvije tisuće godina obilježila srž nacije kao što godovi obilježavaju drvo.
Iz tih riječi izvire slika zemlje koja živi u potpunom skladu sa svojom prošlošću. Slika nacije koja je ponosna na svoju sjajnu prošlost i opušteno prisvaja čak i utjecaje uzurpatora. No je li suvremena Grčka doista to? U drugoj pjesmi Jorgos Seferis, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1963. godine, situaciju opisuje proturječjem.
Seferis zemlju vidi kao čovjeka što se budi iz duboka sna. U ruci mu je antička mramorna glava s kojom je neraskidivo vezan cijeli život. No ne zna što bi s njom, a dosadilo mu je držati je.
„Današnja Grčka uzaludno traga za identitetom i neprestano se koleba između sadašnjosti i antike“, prevodi Antonis Liakos pjesnikove retke. Velebno staro vrijeme postalo je nepodnošljiv teret za državu koja pokušava razviti modernu svijest.
Nikos Dimou, filozof i pisac iz Atene, slaže se da Grke danas muče problemi identiteta. Laskaju im da ih doživljavaju kao djecu Aristotela i Platona. No to je istovremeno i nešto što ih pritišće. „Osjećate se kao potomak nobelovca koji ima loše ocjene u školi.“
Zapravo se nipošto nije podrazumijevalo da će se moderna država nastala u 19. stoljeću zvati Grčka ili Helada, a njezini stanovnici Grci, odnosno Heleni. U narodnom jeziku „Grk“ je označavao barbarina, zahvaljujući kršćanskim crkvenim ocima.
Kad je u četvrtom stoljeću kršćanstvo postalo dominantna sila na istočnom Sredozemlju, preuzelo je grčki jezik i očuvalo niz filozofskih i pjesničkih tekstova, kao i spise o medicini, matematici i astronomiji. No uništilo je vidljiva svjedočanstva helenstva – filozofske škole, kipove, hramove, kazališta, arene i sva mjesta javnih rasprava. „Grčko“ i „barbarsko“ kršćanima je postalo sinonim.
Grčka civilizacija počela se oblikovati u osmom stoljeću prije Krista i uz razne je mijene čuvala ključne značajke i unutar Rimskog Carstva sve do šestog stoljeća nakon Krista. Rimu je više od 700 godina pripadala i Atena. No zabrana starih vjerskih običaja i Olimpijskih igara te pretvaranje Partenona, glavnog hrama na Akropoli, u kršćansku crkvu, označili su kraj poganskog helenstva.
Međutim, od sredine 14. stoljeća Grčka je gotovo pola tisućljeća bila pod osmanskom vlašću i tek je početkom 19. stoljeća ponovo postala samostalna.
U toj su novodobnoj Grčkoj antikom oduševljeni intelektualci iz cijele Europe, pa čak i iz Sjeverne Amerike, htjeli prepoznati staru Heladu, kolijevku europske kulture i demokracije. Filohelenistički pokret združio je slavne glave poput lorda Byrona, Victora Hugoa, Aleksandra Sergejeviča Puškina, Johanna Wolfganga Goethea i Ludviga I. Karla Augusta, kojega su Grci inspirirali da ime svojega malog carstva na rubu Alpa umjesto „Baiern“ počne pisati s ipsilonom – Bayern.
Grčki pobunjenici koji su se od 1821. borili za neovisnost domovine o Osmanskom Carstvu, u potpunosti su preuzeli ideju helenističkog preporoda. „Antika je bila najvažniji simbolički kapital državice osnovane 1830. godine“, ocjenjuje Oliver Jens Schmitt, stručnjak za Istočnu Europu sa Sveučilišta u Beču. To je bio kapital za naklonost: „Grčka je uživala mnogo više zapadnoeuropskih simpatija od susjednih balkanskih država, koje su postupno nastajale na sjeveru.“

Pročitajte više u časopisu Geo - rujan 2010.

Autor: Fred Langer