Tango u Irkutsku

Primaju se za ruke, okreću, ljuljaju – dotjerane gospođe, iskusni šarmeri – ispod careva spomenika u Irkutsku. Traže ljubav. Dopuštaju da ih glazba ponese u Rusiju njihove mladosti. Nova Rusija, tako glasna, tako zbunjujuća, njima nije donijela sreću.

Vrijeme za rađanje junaka, kažu u Irkutsku kad se nebo nadvija plavo i bistro poput stakla iznad careva spomenika; kad se kupole Kazanske crkve poput blistavih zlatnih mjehurića na suncu izdižu u nebo, a zeleni kolodvor zasja; kad hladan vjetar s rijeke zapuše preko Gagarinova bulevara, preko praznih vrećica za kokice i preko muškaraca koji čeznutljivo gledaju za djevojkama kako na dvanaest centimetara visokim potpeticama šeću duž obale rijeke Angara. Muškarci su to kojima o ručnim zglobovima vise torbice, a košulje su im tako čvrsto izglačane da se rukavi izdižu poput malenih krila.
Danas je Dan građevinskih radnika.
Zapravo, ispod careva bi se spomenika od pet sati poslijepodne trebao plesati tango, kao i svake nedjelje tijekom ljeta, bilo da je posvećena električarima bilo traktoristima. Tango, rumba, valcer – glavno da ne pada kiša. Sad je pola pet. Sunce još žari po starim ženama koje prodaju suncokretove sjemenke i po spomeniku caru Aleksandru III., na kojem se ne vidi da ga je 1920. godine srušila Crvena garda. No nigdje ni traga od plesača tanga.
Vlasnik pokretnih WC-a broji novac. Ispred spomenika fotografu poziraju mladenci. Kumovi rodbini dijele topli krimski pjenušac u plastičnim čašama, a u jednom kutu djevojčica zarađuje nekoliko kopjejki s pomoću bicikla kojima je upravljač postavljen naopačke: četiri muškarca već satima uporno, ali bez uspjeha pokušavaju voziti po kredom povučenoj liniji ne bi li dobili bocu piva kao nagradu.
Ni traga pozornici. Nema glazbe. Nema ni plesača u zasljepljujuće blještavoj sunčanoj svjetlosti. Tijekom sibirskog ljeta sunce se ne miče s mjesta. Potom tek tako, bez najave, nestaje s neba a da se ne pokaže ni tračak sumraka. U pet minuta do pet stiže ulubljen Opelov kombi i na livadu ispred careva spomenika izbacuje puhački orkestar s dirigentom.
Dok glazbenici vade instrumente, trube, tube, klarinete, udaraljke, niotkud se pojavljuju plesači kao da su čekali skriveni u grmlju. Svježe izglačane čipkaste bluze mirišu po lavandi, tigrasti uzorci obavijaju snažne bokove, njišu se volani točkastih sukanja. Sve miriše po puderu i parfemu, po laku za kosu i po staroj, suhoj koži.
Ni treptaj oka i trg je već pun. Osamljena srca iz Irkutska plešu na visokim potpeticama. Tu su umirovljenice, bake, udovice. Na njihovim licima blista stidljiv djevojački osmijeh. Kao da se nikad nisu bojale smrti, kao da nikad nisu voljenog otpratile u grob; kao da je pred njima cijeli život prepun obećanja.
Dame graciozno prebacuju torbice preko ruke i šire prste poput plesačica u indijskim hramovima. Velikodušno previđaju ako njihovi plesni partneri, muškarci crvenih nosova u kariranim košuljama, ostaju u mjestu, tresu se kao pod strujom ili pak izvode velike skokove. Ne mogu si priuštiti izbirljivost: na deset žena samo je jedan muškarac.
Muškarci umiru. „Piju previše jakog čaja“, kaže Galina Ivanovna Cerlikova. S prijateljicama, Ljudmilom Igorjevnom i Valentinom Vasiljevnom, ubraja se u primadone plesnoga kružoka, u one koje nikad ne propuštaju nijedan ples.
Naravno da i pod carevim spomenikom sjede nezapažene dame, pepeljuge, plesačice bez plesača. Galina se drži na odmaku od njih, kao da imaju neku zaraznu bolest.
Sa sjenilom boje plavetnog neba, visoko podignutom plavo-sijedom kosom, mrljama od ruža na obrazima i u tirkiznoj haljini, Galina sliči rokoko dami s crvenim srcolikim usnicama na bijelu napudranu licu koja je upravo sišla s kutije pralina. Njezina prijateljica Ljudmila, plavuša preplanula tena, ima tirkiznoplave oči u koje bi svaki muškarac odmah poželio zaroniti.
Posljednji je put ulovila Borisa, zgodnoga gospodina koji ni kad pleše, ne odlaže kaubojski šešir. Boris je zaprosio Ljudmilu, ali ona ga je odbila, i to unatoč tome što je Boris poželjna partija. „Ipak je on liječnik“, šapuće Galina. I dodaje da Boris žene mijenja poput rukavica.

Pročitajte više u časopisu Geo - listopad 2009.

Autor: Petra Reski