Troy

Industrijska je revolucija gradiću Troyu u američkoj saveznoj državi New York podarila 100 dobrih godina: strelovit razvoj, brojne tvornice, doseljenike pune nade. Nekad bilo. Danas je Troy grad mnogih gubitnika, simbol propadanja bijele radničke klase. Amerika na dnu. A na dnu se uništavaju već i djeca.

Što se dogodi kad su poslovi razdijeljeni – a na kraju se ispostavi da ih nema dovoljno kako bi svi radili? Sve do 1970-ih godina Troy u američkoj saveznoj državi New York bio je industrijski grad u strelovitu razvoju. Danas su od tvornica ostale ruševine, a u starim su radničkim četvrtima blagostanje i nada samo davno izblijedjela sjećanja. Čini se kao da je Sunce, koje je još ne tako davno obasjavalo tu točku na Zemlji, zašlo za horizont. U sumraku su ostali ljudi koje nitko ne treba, koje nitko neće.
Među njima su i tri mlade žene. Ovo je priča o jednom tjednu u njihovu životu.

Djevojčica tone na dno bazena. Ponedjeljak je. Ljeto u Troyu. Jedanaestogodišnja crnkinja u narančastom kupaćem kostimu već je nekoliko minuta u vodi, ponire u dubinu, sve dublje. Gdje je spasilačka služba? Sjedili su u kiosku i čavrljali, poslije su ispričala djeca. U pola šest čisti se bazen, radno je vrijeme gotovo. Četrnaestogodišnjak govori prijatelju: „Pogledaj, ova djevojčica tamo dolje, uopće se ne pomiče.“
„To je bio MOJ nećak!“ priča Deana Jean Guerin u predvečerje tog ponedjeljka. Naslanja se na ogradu igrališta. Njezin desetogodišnji sin upravo pokušava pogoditi loptu bejzbolskom palicom; ona ga ne gleda. Deani Jean Guerin 32 su godine, no crte na njezinu čelu kao da su uklesane u mramoru. Sama sebe još od tinejdžerskih dana naziva Dee-Jay jer Deana Jean zvuči preblago za djevojčicu koja se mlatila s dječacima.
Jecajući, govori nam o tom nesretnom događaju. „Kad je dječak napokon pronašao redara i rekao mu da je djevojčica pod vodom, znate li što je rekao taj IDIOT? PA ŠTO ONDA! PLIVA LI?“ Bijes koji je trenutak prije samo tinjao rasplamsava se poput plamenog jezika: „Moj nećak mu je odgovorio: NE, MALOUMNIČE, ona je POD VODOM!“
Dee-Jay sluša 19-godišnja Kayla Stocklas. Dosađujući se, prekriženih nogu sjedi na poklopcu motora bijelog buicka. Na ramenima je dala istetovirati dvije kazališne maske: nasmijanu i rasplakanu. Kaylino raspoloženje oscilira između melankoličnog i euforičnog, između lijenosti i nasilnosti.
U tom joj se trenutku prohtjelo provocirati prijateljicu. Povlači dim cigarete s okusom mentola i govori: „Ma, zbilja?“ U Dee-Jay raste srdžba. „Djevojčica je sad priključena na aparat za disanje. ZAŠTO, DOVRAGA? Ona je MRTVA! Ona VEGETIRA!“
Kayla sklizne s poklopca motora; buick se uza škripu podiže. Sliježe ramenima: „I? Što se to tebe tiče?“ Dee-Jay pognutih ramena odlazi preko parkirališta. Pritom se nijednom ne okreće da bi vidjela gdje joj je sin.
Bejzbolska momčad Ghetto All Stars gubi utakmicu. Djeca na tribini za gledatelje iz uskih vrećica izvlače sjemenke suncokreta. Nakon što izgrizu ljuske, pljuckaju ih na ogradu. Sranje, kaže jedan od njih, to što se dogodilo toj djevojčici na bazenu. Sad će bazeni sigurno ostati zatvoreni cijelo ljeto.

U utorak ujutro lokalne novine pišu da se spasilačkoj službi na bazenima APSOLUTNO NIŠTA ne može predbaciti. Djeca pričaju da utopljeničina majka nije plakala dok su bolničari pokušavali oživiti njezinu kćer. Je li to bilo zbog pretrpljena šoka, nisu znala reći.
Kayla Stocklas sjedi na verandi u plastičnoj stolici. U krilu su joj pepeljara i prijenosno računalo. Dok balansira njima, ništa joj ne može potpuno zaokupiti pozornost. Svijet oko sebe nikad ne gubi iz vida, promatra ga kutovima oka, bez okretanja glave.
Kuća u kojoj stanuje tmurna je i zapuštena, oronule i izblijedjele fasade, poput većine kuća na Šestoj aveniji u Troyu. Prije je to bilo radničko naselje s viktorijanskim drvenim kućama sagrađenim u ranom 20. stoljeću, koje su ukrašavale ograde od kovanog željeza. Tada su dolje na rijeci Hudson gorjele visoke peći, 37 posto ukupno u svijetu proizvedenog čelika taljeno je u Sjedinjenim Državama. Nakon američkoga građanskog rata Troy je čak bio četvrti najbogatiji grad u SAD-u. Useljenici su dolazili u valovima: Irci, Talijani, Armenci. U tekstilnim pogonima u Troyu radnice su šile ovratnike za košulje. To su bile ponosne žene – jedna je irska useljenica 1864. godine tu osnovala prvi američki ženski sindikat.
Danas na Šestoj aveniji stanuju oni koji još nisu otišli. Industrija čelika iselila se iz Troya: najprije u Pittsburgh, a potom u Aziju. Kina, na primjer, proizvodi gotovo šest puta više čelika od SAD-a. Najveća industrijska nacija na svijetu prestaje biti industrijska: samo još svaki peti radnik radi u tvornici; prije dvije generacije bio je to svaki treći. Od 50-ih godina prošlog stoljeća Troy se smanjio za trećinu. Trenutačno u gradu živi još 48.000 stanovnika.
Posljednja tekstilna tvornica zatvorena je još 1980-ih godina, otad se i ovratnici za košulje šiju u Kini. Svaka treća mlada žena u Troyu danas živi u siromaštvu, mnoge u okolici Šeste avenije; većina je nezaposlena.
U negdašnjem se industrijskom gradu brutalno iskazuje dvojba postindustrijskog doba: radnici, nekad smatrani osloncem društva, danas su postali gotovo suvišni. Onaj tko nikad nije studirao na sveučilištu danas više nema što tražiti u tvornici, jedino što mu preostaje jest navući na sebe ponižavajuće šarenu odoru i peći hamburgere. Ili njegovati stare i nemoćne. To se plaća osam dolara po satu; nedovoljno za prehranjivanje obitelji.
Tamo gdje rad više nema vrijednosti mnogima više ne vrijedi ići raditi: onaj tko može spaja kraj s krajem bez odlaska na posao. U gotovo dvije generacije propadanja u Troyu se oblikovao donji sloj koji je izgubio priključak s ostatkom društva.
Lijevo i desno od Šeste avenije već godinama zjape rupe u nizovima kuća. Hrđom prekriveni chevroleti tromo se vuku ispred verande Kayle Stocklas. Pokraj nje stoje ostavljeni Fordovi kamioneti s razbijenim svjetlima. Usred svega toga, poput priviđenja, ukazuje se novi lincoln s kromiranim naplatcima na kotačima, u kojima se zrcale ulica, kuće i nebesko plavetnilo. Kad se auto zaustavi na semaforu, naplatci se nastavljaju okretati uz ravnomjerno zujanje.
Kayla Stocklas spojila se na stranice ministarstva pravosuđa i upisuje nečije ime. Njezin je dečko u zatvoru. Budući da kroz prozor vidi samo rešetke i ograde, dao si je iznad obrva istetovirati bodljikavu žicu.
Kayla želi doznati kad će biti oslobođen. Otkad je u zatvoru, piše mu pisma, uglavnom čeznutljiva, katkad bestidna. Zatvorska je lirika za oboje spas od svakodnevice: njemu jer smije vjerovati da nedostaje nekome s druge strane rešetaka. A njoj jer u pismima može izgrađivati san o zaljubljenom paru – neraskidivo povezanom, vjernom i strastvenom.
Tog utorka ujutro Kaylu Stocklas ipak ne pokreće čežnja, nego strah za korpulentnog vozača utrka u čijem krevetu trenutačno provodi noći. A za čiji život mora strahovati ako se otpuštenik iz zatvora pojavi očekujući da Kayla ispuni obećanja iz svojih pisama.

Pročitajte više u časopisu Geo - kolovoz 2010.

Autor: Brenda Ann Kenneally