Turska

Arif Dogan nalazi se na optuženičkoj klupi, a zajedno s njim i jedna ideologija, sustav moći, junačka povijest stare Turske. Zanimanje za to suđenje nadmašuje kapacitete svih sudskih dvorana. Održava se u zatvorskoj sportskoj dvorani pregrađenoj u pravu utvrdu obasjanu reflektorima i opremljenu metalnim ormarima.

Sjedim na tribini za posjetitelje i ne vidim mnogo. Daleko naprijed ispred sudačkog podija nalazi se invalidska stolica, a u njoj čovječuljak u jeftinoj bež jakni. Lijevom rukom zamahuje uokolo, desnom drži mikrofon. Dogan urla, dere se i galami poput kakva sumanutog televizijskog propovjednika. „Učinio sam ono što nitko drugi nije smogao snage učiniti. Nisam prekršio zakone. I evo me tu gdje jesam, korisni idiot.“

Moj prevoditelj Selçuk govori mi šaptom: „Molim lijepo: ‚duboka država‘.“

„Duboka država“, taj se pojam u Turskoj rabi u značenju država u državi. Upućuje na isprepletenost sigurnosnih službi, politike, sudstva, državne uprave i organiziranog kriminala (osobito odreda plaćenih ubojica). Riječ je o ilegalnom savezu državnih dužnosnika koji se osjećaju pozvanima da spase naciju. Ta je društvena elita tijesno povezana s kriminalnim skupinama i paravojnim strukturama u borbi protiv svega što prema njihovu svjetonazoru predstavlja opasnost za tursku domovinu; a toga je mnogo. Ovdje u dvorani na optuženičkim klupama sjede novinari, profesori, odvjetnici, prije svega visokorangirani časnici – muškarci uspravna držanja.

Osim umirovljenog pukovnika Arifa Dogana, tu su još 272 okrivljenika. Zajedno čine vidljivi dio Ergenekona – navodne nacionalističke tajne organizacije koja je ime dobila po mitskoj dolini iz priče o nastanku Turske. Mreža Ergenekon, kako na više tisuća stranica tvrdi optužnica, planirala je rušenje turske vlade. Dali su ubiti najmanje dvojicu kršćana, htjeli su bombama napasti džamije i srušiti borbeni zrakoplov F16 turske vojske kako bi državom širili kaos. Otkrivena su skladišta oružja. Pukovnik Dogan kaže: „Morali smo to učiniti. Za našu zemlju.“ Sudac uzvraća: „Ali tko se bori za svoju zemlju, treba pravila.“

„Postojale su zapovjedi! Nisam nečastan! Ja sam ponosan građanin!“ „Ne urlajte tako, kontrolirajte se!“ „Gospodine suče, trebam li se mijenjati u 62. godini života? Prisežem da je to način na koji komuniciram. Hoćete li me zbog toga objesiti?“

„To bi za Vas još uvijek bila preblaga kazna...“

Tako se država u strogo nadziranom zatvoru Silivri nedaleko od Istanbula obračunava s onima koji za sebe tvrde da su njeni zaštitnici. Arif Dogan nastavlja bez prekida bulazniti još šest sati; migoljeći se poput jegulje, stara se vlast bori protiv svoje propasti. Protiv političke stranke koja državom vlada iz vjerskog uvjerenja, u državi u kojoj su vjera i vlast navodno zauvijek razdvojene.

Stranka pravde i razvoja (AKP) na turskim je parlamentarnim izborima u studenom 2002. godine osvojila apsolutnu većinu. Četiri mjeseca poslije šef vlade postao je Recep Tayyip Erdogan, atletski čovjek koji se mukotrpnim radom uzdigao iz istanbulske lučke četvrti. Erdogan svoje brkove nosi kompaktno i decentno iznad usnice, kako i dolikuje pravom turskom sunitu, a njegova supruga glavu prekriva rupcem. Gotovo da nije bila prošla ni godina i pol otkako je utemeljio AKP. Stranka proistječe iz političkog islama. Njen je program konzervativan, blizak gospodarstvu, ali i naglašeno demokratičan.

AKP je otvorio tržišta. Kapital se slijeva u zemlju, europski koncerni grade tvornice, srednja klasa hvatala korak s globalnom potrošačkom klasom. Znaci uspjeha promijenili su lice Turske: novi automobili voze cestama, stvaraju se zračne luke i podzemne željeznice, baš kao i trgovački centri i stambeni blokovi. Gospodarstvo je doseglo stopu rasta gotovo poput one u Indiji i Kini.

AKP želi uvesti Tursku u EU; Arapi se dive i zavide Turcima na njihovu uspjehu; stručnjaci govore o turskoj demokraciji kao uzoru za muslimanski svijet. Na Sredozemnom moru cvate turizam.

A u središtu države, u upravnim službama, vojarnama, uredima, vlada panika.

Ondje se, naime, sasvim ozbiljno, razmišlja sekularno. Stara elita turske republike, čijim je ustavom zajamčeno razdvajanje države i vjere, nema povjerenja u AKP i pribojava se njegova posezanja za visokim dužnostima i društvenim ugledom: ti islamisti, rogobori stari režim, doduše govore da se pridržavaju zakona, no možda je to laž, tko zna – naposljetku, islam odobrava takkiye, obmanu u interesu vjere.

Tako Turska dospijeva u sukob između starih i novih vlastodržaca. AKP podiže kazneno pravo na standarde koji vrijede u EU – a sekularisti se pribojavaju božje države. Državni se imunosni sustav protiv uzurpatora brani reakcijom odbacivanja: na ustavnom sudu 2008. godine nedostao je jedan jedini glas za zabranu vladajuće stranke, kojoj se predbacuje da želi uspostaviti islamistički režim. Vrhovni stožer javno je prijetio AKP-u da će pokrenuti vojnu intervenciju.

Ali vladu je spasio njen narod. Sa svakim izborima, svakim referendumom, Erdoganov je položaj jačao. U borbi za prevlast protiv ostataka starog državnog aparata on trenutačno pozira kao pobjednik. Sudski proces Ergenekon, nezamisliv prije samo pet godina, označava pobjedu vjerskih protiv svjetovnih nacionalista, od kojih se najradikalniji mogu pronaći među članovima duboke države.

Dan nakon sudskog svjedočenja iz noćne more nazivamo pukovnika Dogana. Zbog bolesti je pošteđen pritvora; želimo saznati koju viziju Turske on zastupa.

Drhtavi glas hropće u slušalicu. „Možemo se naći. Kad se budem osjećao bolje.“ Selçuk kaže: „U redu. Onda ćemo prvo u razgledavanje države.“ Kako se mijenja Turska i što Turci misle o tome?

Pročitajte više u časopisu GEO - studeni 2011.

Autor: Malte Henk