Uredski život diljem svijeta

U posjetu državnim službenicima

Ili čuče u smrdljivim kolibama ili sjede u klimatiziranim uredima. U nekim uredima po prašnim spisima trče štakori, u drugima su pak čak i olovke složene tako uredno da čine pravi kut u odnosu na ravnalo. No nešto je zajedničko svim činovnicima ovog svijeta: njihov radni stol. On može biti klimav, može biti u stanju raspadanja, ali on je taj koji pruža moć. Stol je statusni simbol svih onih koji služe državi. Stol je taj koji dijeli prostor na onaj „ispred“ i „iza“. Ispred stola uvijek je građanin, a iza stola uvijek je predstavnik posvudašnjeg reda. Ovo je putovanje koje nas vodi kroz urede – činovničke odaje ovog svijeta, pregled koji ide od malih, pa sve do najmanjih kotačića u današnjoj mašineriji globalne birokracije.

INDIJA
Tu i tamo protrče štakori uz podnožje ventilatora. Suresh Prasad kao da ih ne primjećuje. Od 1972. radi u Old Secretariatu u Patmi, gdje je sjedište pokrajinske vlade Bihara. Veličanstvena građevina iz kolonijalnog doba izgleda toliko oronulo kao da nije bila renovirana još od vremena povlačenja Engleza 1947. godine. U nekim kutovima leže nakupljene bačene vrećice čaja, papiri i ispljuvci, a iz ostalih se osjeća smrad urina. Suresh Prasad, potpuno opušten, ne mari za to. Trenutačno priprema službena putovanja svojih kolega u glavni grad New Delhi, mora im ondje rezervirati sobe. Pritom se koristi faksom jer njegov odjel još nema nijedno računalo. (1947. godište, četvero djece, mjesečni dohodak otprilike 136 eura).

FRANCUSKA
U staroj školskoj zgradi u Vassogneu više ne funkcionira grijanje i zato je Angelique Lambert iza svog stola dovukla malu električnu grijalicu kako bi se grijala u hladnim danima. Šest sati tjedno radi kao jedini administrativac državne uprave u selu koje broji 51 dušu u Picardieu, dva sata vožnje sjeveroistočno od Pariza. Njezin se posao svodi na to da se brine o registru umrlih, da izdaje odobrenja i primi jednu do dvije stranke. U Francuskoj je više od 36.000 općina od kojih većina ima manje od 3000 stanovnika i iste granice kao u vrijeme Francuske revolucije. Francuzi se ponose svojom „lokalnom autonomijom“ i rado prihvaćaju posao u državnoj upravi: službenici imaju dug godišnji odmor, u pravilu tri četvrtine zadnje plaće dobiju kao mirovinu i njihov radni tjedan ima 35 sati. (1974. godište, jedno dijete, mjesečni dohodak 1200 eura).

FRANCUSKA
Ne, nemojte pomisliti da je Roger Vacher namještenik ureda za javnu skrb o mladima, on radi za policiju, i to u odjelu koji se bavi pronalaženjem droge, u Clermont-Ferrandu, četiri sata vožnje južno od Pariza. Ispod police smještene u kutu njegova ureda koja je puna vodenih lula i različitih predmeta koje je zaplijenio tijekom dvadesetogodišnjeg službovanja, vise fotografije Vacherove kćerkice. Ona ga, kako kaže, svakodnevno podsjeća na to koliko je značajan njegov posao i borba protiv droge. Kad se provode veće akcije, Vacherovo izbivanje katkad potraje tjednima. Iz tog mu je razloga propao prvi brak; sad je oženjen policajkom koja ima razumijevanja za njegov posao i radne planove. „Kokain je najzanimljivija droga“, smatra Vacher, „ona nas dovodi u dodir s političarima, umjetnicima, piscima.“
Zaplijenjene bi stvari zapravo morale biti uništene poslije četiri dana. No šef mu gleda kroz prste i zato one služe kao ukras u njegovu uredu. Vacher o njima kaže: „Ove stvarčice ovdje zakonski nisu dopuštene, ali se toleriraju.“ (1957. godište, dvoje djece, mjesečni dohodak 2200 eura).

Pročitajte više u časopisu GEO- siječanj 2009.

Autor: Will Tinnemans