U svijetu prvih ljudi

Novonastali stjenoviti masiv stvorio je novu klimu i oblikovao novi krajolik, u kojem je svoju borbu za opstanak započelo sasvim novo biće: dvonožno stvorenje velikog mozga. To je vjerojatno bio slijed događaja u istočnoj Africi prije 10-2,5 milijuna godina. U opsežnom projektu znanstvenici iz mnogih disciplina proučavaju tu jedinstvenu prirodnu lančanu reakciju – prema kojoj smo mi ljudi zakašnjela posljedica geoloških poremećaja.

Daniel Köhn tuca kamen. Ne može zamisliti ništa ljepše. Za tim je čeznuo. Danima se sa svojim ekspedicijskim timom probijao kroz močvarni gustiš, kroz nestvarne planinske predjele obrasle šumama divovskih cvjetova.
Prošli su kroz polja vrijesova koji su narasli do visine stabala. Pojedini su se međusobno prepleli tvoreći svodove, a na njihovim su izbojcima bujale kugle mahovine sa svih strana obrasle papratima i orhidejama.
Pramenovi guste magle obavijali su svod prepletenih vrijesaka. Bilo je neobično tiho, kao da cvjetna šuma pripada dobu u kojem su biljke samostalno vladale svijetom, a ptičji pjev ni na trenutak nije prekidao njihovu šutnju.
Lobelije i kostriši, koje je Köhn poznavao iz Njemačke kao nježne cvjetnice, tu su dosezale sedam metara visine. U njihovu se okružju Köhn osjećao poput kakve dječje figurice u vlažnoj, zarasloj vrtnoj gredici.
Blato ne nudi čvrst oslonac: morali su na korijenju balansirati iznad naizgled beskrajnih provalija, po gnjilom se lišću uspinjati uz obronke. Pokušali su se uspeti po golemim stabljikama kostriša, ali one su se savijale na stranu, a iz cvjetnih rozeta pljuštali su vodopadi nakupljene kišnice.
Köhn je gubio tlo pod nogama, zapadao u glib, do kukova tonuo u blatne rupe, neprohodnim klancima puzao kroz gajeve gospine trave visoke deset metara.
Od hodanja je nabio žuljeve – sve zbog trenutaka poput ovoga. Za jedan udarac u stijenu.

U dolini Chiondo na ugandskom gorju Ruwenzori 40-godišnji Köhn pogledom odmjerava stjenovit pojas širok oko pet metara koji se proteže obronkom: u valovima se spušta s planinskog grebena, nestaje pod grmovima begonije, u vlažnim, blještavim strmim klisurama ponire sve niže u dolinu. To stijenje obraslo mahovinom nalazi se na 4300 metara nadmorske visine, u blizini snježne granice usred tropskog srca Afrike.
Je li zbog toga trpio sav taj napor? Neprestanu glavobolju na visinskom prorijeđenom zraku. Mučninu. Ledenu hladnoću, koja mu je iz noći u noć onemogućavala san.
Stjenoviti je pojas ustvari „poremećaj“ – raspuklina u Zemljinoj kori na kojoj su se nekoć davno stjenoviti slojevi međusobno primicali pod utjecajem elementarnih tektonskih sila. Već se mjesecima Köhnove misli vrte oko takvih rasjeda: za nj su to jedinstveni svjedoci davno okončanih geoloških era u Zemljinu razvitku.
Oni svjedoče o načinu na koji je nastao masiv Ruwenzori, jedno od posljednjih većim dijelom neistraženih područja na Zemlji. Na osnovi znanja stečenog proučavanjem tog stijenja, nada se Köhn, mogle bi se izvući indicije za odgovor na jedno od najvećih pitanja novog vijeka: koje su promjene prije više milijuna godina omogućile da se na afričkom tlu razvije najneobičnije stvorenje u povijesti Zemlje?
Čovjek.

Odakle dolazimo? Što je našim prapovijesnim precima omogućilo odvajanje od majmunskih srodnika? I kako je izgledao svijet u kojem je započeo njihov razvoj u ono što danas nazivamo Homo sapiens? O tome je poznato malo toga. Sigurno je da su se prije najmanje sedam milijuna godina, mnogo prije nego što se doskora mislilo, primati u Africi odvažili napraviti prve odlučujuće korake na putu prema nastanku čovjeka: počeli su uspravno hodati.
Evolucija se još jednom upustila u eksperiment. Iz nekih od tih dvonožaca prije otprilike 2-3 milijuna godina razvili su se prvi predstavnici roda Homo: praljudi koji su naučili izrađivati oruđe, živjeti u složenim socijalnim strukturama i naposljetku čak ukrotiti vatru.
Većina paleoantropologa smatra da su za stvaranje preduvjeta za razvoj čovjeka zaslužne klimatske promjene: Afrika je postala suša i hladnija. Od šume je nastala savana – novo životno okruženje za uspravne hodače i izrađivače oruđa.
Čini se da smo djeca klimatskih promjena. No kako je do njih došlo? Kriju li se pokretačke sile nastanka čovjeka u stijenama duboko ispod afričkog tla?
Više od 20 milijuna godina na istoku tog kontinenta odigrava se geološka drama neslućenih razmjera: Afrika se dijeli na dva dijela, koja su svakim danom sve dalja. Nošene tokovima rastaljenog stijenja koji se uzdižu iz Zemljina plašta, arapska, afrička i aomalijska kontinentska ploča plutaju udaljavajući se. Između njih, od Sirije preko Crvenog mora sve do Mozambika, Zemljina se kora razmiče u smjeru zapada i istoka, a pukotina u smjeru sjevera i juga. Tako je nastao dvokračni geološki procjep dug 6000 kilometara i znan kao Veliki tektonski jarak (engl. Great Rift Valley). U sredini Velikoga tektonskog jarka tlo se spustilo više stotina metara ispod morske površine. No rubovi su se uzdignuli tvoreći planinske lance poput Ruwenzorija; iz Zemljine kore vinuli su se visoki vulkani poput Kilimandžara, Mount Kenije ili kratera Virunge.
Kad su i na koji točno način ta gorja kao kišne barijere promijenila klimu, obrasce kretanja oblaka i strujanja vjetrova, riječne tokove i vegetaciju? Kako su utjecala na tadašnje biljne i životinjske zajednice, u kojima su se morali dokazivati čovjekovi preci?

Autor: Jörn Auf dem Kampe, Lars Abromeit