Vaše veličanstvo, nepodmitljivost

Pred palačom emira Kana zrak je gust. Digla se prašina, iz ispaljenih mušketa izlazi dim, posvuda se osjeti vonj konjskog izmeta i devina urina, ne da se disati. Tobožnji orijentalni vitezovi naoružani kopljima galopiraju preko pješčanog trga. Susreću se i sudaraju s vojnicima – pješacima koji mašu čeličnim štapovima.

Strijelci s tobolcima na leđima pokušavaju se poredati unatoč gužvi. Odjednom odjeknuše kaotični zvukovi timpana, flauta i ljudske dreke. Izgleda da samo čekaju naredbu svog vladara.

A on je njegovo veličanstvo emir Kana.Tog se dana nalazi u središtu događanja. Prizori nalikuju afričkome pretkolonijalnom vremenu, iako se odvijaju usred suvremenoga grada u kojem se inače osjeti miris prošupljenih ispušnih cijevi i goriva, spaljenog smeća, otpadne vode u začepljenoj kanalizaciji.

Kano, glavni grad istoimene savezne države na sjeveru Nigerije, ima više od tri milijuna stanovnika. Nakon Lagosa, to je druga po veličini metropola u najmnogoljudnijoj afričkoj državi. Kolibe, betonske zgrade, štale za koze i tvornice. Tu žive građani koji su se odavno doselili i seljani koji su tek stigli jer im suha polja Sahela više ne daju plodova. Njih bi se moglo nazvati umjetnicima u preživljavanju koji, kao i dvije trećine ukupnog stanovništva Nigerije, na dan ne potroše ni euro. A ima i povlaštenih, koji žive u vilama te u kupnju lete u New York.

Možda narod Kana upravo zato slavi veliku prošlost grada i emira kao njegov simbol. Kao sada, na svečanosti sallah pred golemom palačom u središtu grada. Ta zgrada ondje stoji već 500 godina. Na nekim je mjestima zid visok i do deset metara, a u podnožju gotovo jednako toliko debeo. Legitimitet njezina stanovnika emira također potječe iz davne prošlosti. On još uvijek imenuje šefa okruga, glavnog i odgovornog u selu te čuvara četvrti. Ima velik utjecaj na više od polovine stanovnika države Kano, u kojoj je ukupno deset milijuna žitelja. Država koja ima 400 etničkih skupina bez takva bi reda bila izgubljena. Malo tko još vjeruje u modernu saveznu republiku Nigeriju.

Danas se stanovnici Kana tiskaju uz rubove praznih ulica. Stotine, možda čak milijuni ljudi raduju se i viču dok njegovo visočanstvo Alhaji Ado Bayero, okruženo vjernim pratiteljima koje čine dvorani, vazali, ratnici, glazbenici i obožavatelji, prolazi kroz grad svojih predaka. U pohodu sudjeluje 2000 konja, 100 deva i 30.000 ljudi.

Pohodom slave borbu Usmana dan Fodija, proučavatelja Kurana iz naroda Fulbe koji je prije dva stoljeća osvojio carstva vladara naroda Hausa zapadno od jezera Čad. Fulbe su i dan-danas, kao i pobjednički džihadisti prije 200 godina, uglavnom iz etničke skupine Hausa. Katkad kleknu na koljena kad vide emira.

Kad su ga susjedni emirati i sultanati 1963. godine odredili za novog emira Kana, Bayero je imao 33 godine i kratkotrajne poslovne uspjehe iza sebe: bio je zaposlenik banke, lokalni političar, načelnik policije i nigerijski ambasador u Senegalu. Zatim je htio u Lausanne kako bi učio francuski. Bio je naviknut na zapadnjački način života, ali je bio i discipliniran i pobožan. Osim toga, potjecao je iz dinastije starih vladara. Bayero je, dakle, bio poslušan i vratio se kući u Kano.

Oko njega se oblikovao kult koji se može usporediti s histeričnom naklonjenošću prema rock-zvijezdama u zapadnom svijetu. Samo što Kano nije Woodstock, nego domovina konzervativnih muslimana. Tu žive muškarci koji, čim na ulazu u palaču trube najave dolazak emira, u znak poštovanja ispruže šake i izražavaju duboko poštovanje vičući: „Lave, koračaj u miru!“ Ili: „Leđa koja nose siroče!“

Vladar danas ima 79 godina, ali njegova je pojava još uvijek vrlo dojmljiva. Danas je odjeven u bijelo, nosi dizajnerske naočale i šešir koji je pomalo egzotičan u ovim krajevima. Koketno ga je stavio preko rupca vezana oko glave i usta kao da ima zubobolju.

Pročitajte više u časopisu GEO - studeni 2011.

Autor: Michael Stührenberg