Zeleno nebo

Indijanski narodi na prašumu gledaju kao na biće koje živi i diše – i može postati opasno ako se razdraži. Zato se potomci Inka prema tom blagu odnose s oprezom. Koliko se bogatstvo krije u šumskim prostranstvima, otkriva posjet peruanskome Nacionalnom parku Manú.

Nervozu šire samo komarci: nakon što sam tijekom jednog pristajanja uz obalu samo nakratko otišao u grmlje, moja su bedra bila prekrivena ubodima. Beštije. Kad smo se vratili u čamac i počeli spuštati niz rijeku, izbrojio sam 71 ubod. U Manúu vrvi od komaraca, njihovo je zujanje zvučna kulisa putovanja kroz taj nacionalni park. U središnjoj Europi postoji tek nešto manje od 50 vrsta komaraca, u Manúu ih je više od sto. Aedes i Anopheles tu su dva najveća roda. Tigrasti komarci i komarci malaričari. Njihova grčka imena govore sama za sebe: aedes znači „dosadan“, a anopheles „beskoristan“.
Samo nekoliko dana prije naša se skupina putnika još uvijek nalazila u mjestašcu Tres Cruces na nadmorskoj visini od 4000 metara. Odronjena stijena, sasušeni buseni trave, oštri udari vjetra. Ispod naših nogu: divovsko zeleno more. Nacionalni park Manú, koji na jugoistoku Perua kod Cusca graniči s Andama, prekriva površinu veću od 18.000 četvornih kilometara. To je vjerojatno vrstama najbogatiji prašumski prirodni rezervat na svijetu.
Godine 1896. Carlos Fitzcarrald, zvan Fitzcarraldo, došao je u Manú i mjesne Indijance pretvorio u robove za skupljanje kaučuka. Godinu dana poslije taj se bogataš, koji je svoj imetak stekao na kaučuku za proizvodnju gume, utopio u rijeci Urubambi, a zanimanje za Manú postupno je jenjavalo. Devedeset godina poslije ponovo se rasplamsalo: 1987. godine park je proglašen svjetskom prirodnom baštinom. Danas je gotovo 80 posto površine zatvoreno za posjetitelje. Samo pojedina domorodačka plemena smiju ondje stanovati: takozvani /los no contactados/, odnosno oni koji ne žele imati dodira s vanjskim svijetom.
Trenutačno Manú posjećuje oko 1600 turista godišnje. Toliko ih u samo jednom danu prođe kroz grad Inka Machu Picchu. Ondje sam se osjećao poput djeteta koje uči čitati.
U Atalayi, još u nizini, ukrcali smo se u motorni čamac. Džungla je bila sve bliža i bliža, zrak je postajao gušći, vlažna vrućina bila je gotovo neizdrživa. Sa mnom u čamcu bili su fotograf André Bärtschi, dva peruanska vodiča, pet turista i motorista José Casillo, naš kapetan.
Casillo je odrastao u Manúu, pripadnik je plemena Machiguenga. Govori jezikom džungle, glasove aligatora i majmuna oponaša tako umješno da mu životinje odgovaraju. Njegovo su posebno obilježje mala spuštena stopala, žuljevita koža debela poput potplata na cipelama. Ono što mi radimo u gumenim čizmama – gazimo kroz mulj, penjemo se preko stabala i hodamo mravljim stazama – Casillo radi bosonog.
José Antonio, naš vodič, podrijetlom je iz Lime. Svaki dan sjedne na dva sata i osluškuje ptičje glasove na svome malome multimedijskom sviraču. Sclateria naevia, Andigena hypoglauca, Tigrisoma lineatum. Cilj mu je moći svezanih očiju kročiti u prašumu i na osnovi okolnih zvukova razabrati što se gdje događa. Ornitolozi su od procijenjenih 10.000 ptičjih vrsta na svijetu u Manúu nabrojali 1000; za usporedbu, u cijeloj se Europi gnijezdi tek oko 500 vrsta.
Za mene je sva ta raskoš ipak bila malo previše. C-c-c-c-c, cvrčanje cvrčaka. C-c-c-c. Nigdje mira, sve vrišti od života, čak ni lišće s drveća ne pada bešumno. „Padne li list na tlo kišne šume“, kaže José Antonio, „u samo šest tjedana šuma će ga preraditi u zemlju.“ Kod mene kod kuće to traje najmanje godinu dana.
Rođenje, život, umiranje, truljenje – ovdje u Manúu taj se krug može promatrati kao na ubrzanoj snimci.
Na drvenoj splavi veslamo jezerom, tražimo divovske vidre (Pteronura brasiliensis). Prije 100 godina u Amazoniji ih je bilo na desetke tisuća; zbog njihova poput baršuna mekog krzna gotovo su istrijebljene. Trenutačno ih u vodama parka Manú ne pliva ni sto. Izranjaju ni iz čega, prvo krugovi na površini vode, zatim okrugle smeđe glave. Poput sinkroniziranih plivača. U lovu su. Lobos del río nazivaju ih ovdje, riječni vukovi. Njihovi su zubi oštri poput japanskih noževa. Žive u obiteljima. Ako je obitelj gladna, tih se vidri moraju pribojavati čak i krokodili.
Nakon lova naslanjaju se na deblo u vodi, u šapama drže ribe koje se koprcaju i odgrizaju im glave. Suši od piranja. Zatim si međusobno čiste krzno i pritom skiče. U toj ih aktivnosti promatramo 45 minuta, čini nam se kao da nije prošlo više od pet. U prašumi gubim osjećaj za vrijeme. Minuta, sat, tjedan, deset dana u Manúu stapaju se u rijeku prizora i raspoloženja. Zaboravljam da uopće postoji svijet onkraj ovog.

Pročitajte više u časopisu Geo - kolovoz 2011.

Autor: Amrai Coen