Žetva algi

Chiloé je osamljeni otok pred obalom južnog Čilea. Kad su večeri duge, starosjedioci znaju prepri-čavati legende o čudnovatim susretima s nestvarnim stvorenjima. Već se i sam posao tih ribara doima jezovitim.

Jahali smo po močvarnom tlu, zatim se penjali sve više kroz netaknutu šumu dok se napokon nismo zaustavili iznad Tihog oceana. Ispod nas valovi su udarali o hridi otoka Chiloé. More je bilo jarko plavo, zrak čist, sjalo je sunce, no Paulino Naín skrenuo nam je pozornost na nešto posve drugo: „Pogledaj samo ovo stablo olivilo i bit će ti jasno kako je život ovdje težak.“

Stablo je bilo golo, bez ijednog lista, te sivo od soli i mahovine. Stajalo je na hridi iznad mora, nagnuto prema kopnu poput osamljena stražara koji se želi skriti od vjetra i kiše što ovdje pada u prosjeku 201 dan u godini.

Točno na tome mjestu Paulino Naín čuo je pticu crvenoprsu strmorepku chucao (Scelorchilus rubecula). Ta malena ptica crvena ždrijela ima dva načina pjeva. Mi smo čuli čivu, čivu , a Paulino je po tome znao da „se ne trebamo bojati morskih duhova želimo li izroniti algu cochayuyo“.

Cochayuyo je na jeziku ondašnjih Indijanaca naziv za algu Durvillaea antarctica. Ta alga spada u kelpove, a može se naći u hladnim morima Tihog oceana te narasti i do deset metara dužine. Ona je temelj preživljavanja šačice ljudi naseljenih na zapadnoj obali otoka Chiloé.

„Ovdje nema luke, zapravo nema bilo kakvog zaklona za brod. Alga je divlja i vrlo opasna, stoga onome koji joj se približi nema pomoći, brodolom je neizbježan.“ To je 1773. napisao guverner otoka Don Carlos de Beranguer. Ta je strana od ostatka otoka odvojena rijekama i velikim jezerom te je stoljećima bila gotovo nenastanjena.

Ondje živi Paulino Naín, poglavica naroda Huilliche koji pripada skupini Mapuche Indijanaca.

Do njegova se rodnog mjesta dugo moglo doći samo na konju, no sada onuda već voze i terenski automobili.

Seoce što ga čine drvene kućice s limenim krovovima zove se Huentemo. Kuće su tako malene i gotovo neprimjetne kao da su njihovi graditelji strahovali da bi ih moćna priroda mogla kazniti za bilo kakav znak neskromnosti.

S konja je skinuta oprema, na nogometnom igralištu u potrazi za hranom kljucaju guske. U kuhinji zagrijanoj vatrom što gori u štednjaku pokraj svoje žene Palmenie sjedi 34-godišnji Paulino dok njihova četrnaestogodišnja kći Vanessa gladi bijelu mačkicu.

Baka María Cleminda spravlja večeru. Svako malo u vatru dodaje cjepanice i ulijeva nam mate čaj. Nitko ne zna koliko joj je doista godina.

Paulino, zašto se moramo bojati morskih duhova?

Odgovara nam kako ga je otac naučio poštovati ocean. „Moćnu morsku gospodu nije teško isprovocirati. A nje ima podosta. Morskog lava, primjerice, sa zlatnim krznom. Dok ljudi gledaju u more, lav se skrije u njihovu odrazu, a one umišljene povuče k sebi“, objašnjava Paulino.

Ujutro smo krenuli na vrijeme kako bismo tijekom oseke stigli do šume algi cochayuyo. Na svakom konju jahale su po dvije žene.

Put do plaže Cole Cole bio je pun napasnih pecavki Stomoxys calcitrans. Paulino ih je ubijao te bacao u grmlje nakon što bi im otkinuo krila. „Kukci nam žele nanijeti bol“, objasnio je, „ stoga ja moram ozlijediti njih.“

Došli smo do kolibe u kojoj je Paulino odrastao s petero braće i sestara. Oni najmlađi spavali su s roditeljima u krevetu, a stariji su dijelili mali dio sobe. Paulino je tri sata jahao do škole, gdje je ostajao do petka. Tek se tada vraćao kući. Kad je navršio dvanaest godina, počeo je pomagati ocu i prestao ići u školu. Brao je alge, hvatao ribe i čuvao ovce.

Ugledali smo pustu pješčanu plažu Cole Cole, iza koje je bezimeni brežuljak obrastao gustom šumom. Na hridi uz more vidjeli smo koloniju morskih lavova, a daleko dolje kamenit zaljev gdje su se s valovima njihali izdanci alga kao duge kose ljepotica koje se kupaju u moru.

Paulino je ondje stasao i postao cacique – poglavica naroda Huilliche – i naučio da su legende koje mu je otac prepričavao dio prastare kulture.

No one su i istinite. „U to sam se uvjerio vlastitim očima“, ispričao nam je Paulino te večeri uz peć. „Točno na mjestu gdje smo stajali danas jednom sam mislio da vidim svoju sestru. No ta je žena bila svijetle puti i duge plave kose. Kad me je ugledala, zaronila je u more. Od pupka nadolje bila je riba! Pincoya, sirena o kojoj mi je otac uvijek pričao! Nisam se bojao, no kad sam ugledao ukleti brod, prepao sam se.“

Zbog čega?

„Zato što je jedan naš rođak nestao u oluji. Našao je pismo u boci, a sliku koja je bila u njoj stavio je, da nitko ne zna, pod jastuk. To je bila greška, kad-tad će ga pronaći morski lavovi i odvesti. U silvestarskoj noći rijeka ga je odnijela i otada ga više nitko nije vidio.“

Prigrlivši čvršće macu, kći preplašeno pita: „Tata, zašto nas uvijek plašiš s tim pričama?“

Baka je prestala miješati jelo. „A što drugo da radim, kćeri? Kad je oluja i sjedimo u kući, bolje se prisjećati strašnih svari iz prošlosti nego se bojati budućnosti.“

Spust je bio prestrm za konje, a mi smo se hvatali za kamenje i grmlje. Kad smo došli do zaljeva, Paulino i njegov šurjak Guillermo navukli su ronilačka odijela i stavili pojas za koji je zataknut nož. Oprema je ublažavala udarce valova.

Gacali su po blatu i plivali do hridi. Tražili su alge koje nisu kraće od metar i pol, ali ni duže od pet metara. Odrezali bi ih nožem, pazeći da ne unište korijen koji nevjerojatno snažno biljku veže uza stijenu i svakog ljeta jamči novu žetvu.

Valovi su odrezane alge, koje izgledaju kao kožnati bičevi, odnijeli do kopna. Žene su izvlačile alge iz mora na obalu, gdje su se sušile i mijenjale boju: smeđecrna prelazila je u zelenu i žutosmeđu. Nakon dva dana sušenja alge su puno lakše. Tada ih nose do kolibe u kojoj je odrastao Paulino, a koju sada koriste kao smočnicu.

Na povratku kući Paulino je pričao da se ljeti hrane ribom i morskim plodovima te da zbog turista koji dolaze u nacionalni park više ne ubijaju morske lavove što se odmaraju na plaži. Ljeti vode ugodan život.

„Alge spremimo za zimu, kad je hladno i danima pada kiša, a svi posjetitelji odu“, kaže Paulino.

Osušene se alge vežu u svežnjeve, a sto tako vezanih algi čini jedan paket. Kad im ponestane novca, prodaju pakete u glavnome gradu Castro do kojeg se putuje cijeli dan.

Alge se u Čileu smatraju hranom siromašnih, a služe kao dodatak u juhama ili prilog uz razna jela. Kad se stave u vodu, opet dobivaju na težini, zatim se kratko kuhaju i pripremaju kao salata. Navodno su vrlo djelotvorne protiv bubrežnoga kamenca i kod želučanih tegoba.

Majke su oduvijek djeci davale komadić alge cochayuyo kako bi im potaknule rast zuba. Da je to opravdano, potvrđuju nutricionisti: alge su bogate jodom, kalcijem i magnezijem. Osim toga, ne sadrže masnoće, a prepune su vlakana, pa su u svijetu često dijetalna hrana.

„Mi jedemo ono što nam žene skuhaju“, tvrdi Paulino. „Katkad su to samo krumpiri s lukom, katkad riba i školjke ili janjetina s algom cochayuyo.“

Uvečer Paulino nastavlja priču: „Doista postoje ukleti brodovi.“ Navodno i sam nije vjerovao u to – sve dok nije vidio jedan.

Pročitajte više u časopisu Geo - kolovoz 2010.

Autor: Ruedi Leuthold