Lavlji tamarini

Zlatni lavlji tamarin bio je gotovo istrijebljen. No onda su zoološki vrtovi diljem planeta udružili snage te od 69 jedinki toga malog penjača uzgojili novu populaciju. Prije nego što su životinje ponovno puštene na slobodu, najprije su morale svladati vještine života u divljini. Obećavajuća međubilanca jedinstvene akcije spašavanja: oko 1300 tih patuljastih primata danas ponovno nastanjuje svoj stari zavičaj u brazilskoj obalnoj prašumi.

KOLIBRIĆI su već odavno marljivi. Te sićušne ptice poput bumbara zuje oko stabla mimoze te svojim dugačkim kljunovima skupljaju nektar iz njegovih cvjetova. Plavi tropski leptir spustio se na granu kako bi na prvim zrakama sunca osušio krila ovlažena maglom. Otvor na visini od gotovo tri metra, očito djetlićeva jazbina, još je pak crn i beživotan.
Odjednom se pomalja sablasna pojava. Iz rupe proviruju oči poput sovinih, smještene povrh pseće njuške ovjenčane lavljom grivom; sve skupa nije veće od šake dojenčeta. Kao što se pojavljuje, priviđenje iznenada i iščezava.
Nakon nekog vremena vragolan ipak izlazi iz brloga, odjeven u crvenkasto-žuto krzno, sitan i okretan. Tri-četiri munjevita skoka, uočljiva samo zbog repa koji svjetluca poput kometa, i životinjica je zauzela leptirovo mjesto počinka. Začas je gotov leptir koji se nepomično sunčao. Još koji trenutak među pandžama lepršaju plavkasta svjetlucava krila, a onda nestaju u njušci toga špiljskog stanovnika.
Iznimna brzina svojstvena majmunima ono je što ga odaje: riječ je o zlatnom lavljem tamarinu (Leontopithecus rosalia).
Izgledom čudnovatoga križanca nasamario je čak i Antonija Pigafetta. Kroničar poznatog pomorca Ferdinanda Magellana godine 1519. te je neobične životinje, koje su na južnoj obali Brazila skakale kroz krošnje u prašumi, opisao kao „lijepe, majmunolike mačke nalik na malene lavove“.
Današnji nazivi različitih vrsta govore u prilog tome: zlatni, zlatoglavi, crnoliki i zlatnoleđi lavlji tamarin. Svi se oni ubrajaju u tamarine, koji pak pripadaju porodici marmozeta i tamarina, najmanjih primata na svijetu. Među njima su lavlji tamarini, s prosječnom dužinom tijela od 25 centimetara, čak najveći, ne računajući gotovo dva puta veći rep.
U Pigafettovo doba, prije gotovo pola tisućljeća, milijuni lavljih tamarina navodno su nastanjivali Mata Atlânticu. Ta se prašuma na atlantskoj obali Brazila prostirala od Urugvaja na ugodno toplom jugu sve do Rio Pindare na tropskom sjeveru: na milijun četvornih kilometara, što je otprilike kao površina Egipta. Danas je to stanište, iako jedinstveno po endemskoj flori i fauni, pred valom naseljavanja spalo na bijednih pet posto nekadašnje rasprostranjenosti, a time se smanjio i broj lavljih tamarina.
Ali za te patuljaste primate nije bilo kobno samo to što su izgubili svoj životni prostor nego i njihov izgled koji podsjeća na sfinge. Od 16. stoljeća europska je aristokracija, a poslije i brazilska društvena krema, počela pokazivati veliko zanimanje za „minijaturnog lava“. Slijedio je masovan lov, a ljudi su ga držali kao egzotičnoga kućnog ljubimca: poučljiv, pun povjerenja, samo pola kilograma težak i usto koristan svežder. Osim voća, cvjetova i nektara znao je slistiti miševe, crvolike beskralježnjake, paukove i kukce.
Potkraj 60-ih godina prošlog stoljeća trgovci životinjama više nisu imali što loviti, kao i laboratoriji za pokuse i zoološki vrtovi, koji su dotad zapostavljali uzgoj vrste Leontopithecus rosalia. Znači li to da je zlatnom lavljem tamarinu prijetilo izumiranje?
Brazilski zoolog Adelmar Faria Coimbra-Filho, osnivač centra za primate u Rio de Janeiru, digao je uzbunu u svijetu struke.
Na temelju znanstvenih istraživanja godine 1971. bilo je još samo 200 primjeraka te vrste koji su živjeli na slobodi, koncentriranih na ostacima prašume Mata Atlântica u saveznoj državi Rio de Janeiro. Coimbra-Filho uspio je postići da brazilska vlada 1975. uredi 5300 hektara veliko zaštićeno područje za lavlje tamarine, rezervat Poço das Antas, 200 kilometara sjeveroistočno od metropole Rio.

BIO JE TO POČETAK dosad neviđene akcije spašavanja, projekta dugog 50 godina s geslom Countdown 2025. Danas, više od tri desetljeća poslije, pokretači akcije Golden Lion Tamarin Conservation Project iza sebe imaju uspješnu priču. Kao i svi uspjesi, ona ima mnogo očeva – ili, u ovom slučaju, mnogo majki.
Zoološki vrtovi koji su držali zlatne lavlje tamarine, ukupno 69 jedinki, već su se 1974. udružili u zajednicu za poticanje uzgoja koja je imala međunarodni karakter. Skupina životinja koju uzgaja čovjek trebala je biti polazište za povećanje populacije što živi u divljini, ali i zadnja rezerva u slučaju katastrofe: potpunog istrebljenja uzrokovanog, primjerice, epidemijskim bolestima ili šumskim požarima.
No kako majmune rođene u zatočeništvu pripremiti na opasnosti koje vrebaju u divljini, a na koje nisu naviknuti? Kako ih naučiti da se čuvaju grabežljivaca, da brane svoj teritorij, pronađu sigurne nastambe za spavanje i – što je najvažnije – da se samostalno hrane? Na kraju krajeva, za obavljanje takvih zadataka primati nemaju urođene oblike ponašanja, nego ih moraju naučiti od drugih.
„Za početak uvježbavali smo ih osnovno, pronalaženje hrane“, prisjeća se Denise Marçal Rambaldi, izvršna direktorica brazilske frakcije projekta zaštite: „Bila je to vrlo domišljata igra skrivača.“

Pročitajte više u časopisu Geo - srpanj 2009.

Autor: Ralf Bökemeier