Geo časopis - kolovoz 2010.

Uvodnik

Drage čitateljice i dragi čitatelji!

Iako vjerujem u snagu pozitivnog razmišljanja i moć optimizma (o čemu smo već pisali u Geu), imam problem s konceptom kako kreiramo vlastitu stvarnost snagom svojih misli. Odnosno s tvrdnjom da sami privlačimo negativne događaje kad negativno razmišljamo, odnosno pozitivne kad smo pozitivni. Mislim da je stvarnost puno složenija. Ono što mi se u tom konceptu čini problematičnim jest činjenica da se neke stvari oko nas događaju bez obzira na to kakvi smo osobno (rat, recesija, poplave, vulkani ...). A ako čvrsto vjerujemo u to da će se svemir urotiti da ispuni naše želje kad smo pozitivni (kao što tvrdi popularni Paulo Coelho), što se događa kad iskrsnu problemi? Možemo samo sebe kriviti, prema tom konceptu, i osjećati se loše u nekoj već vjerojatno lošoj situaciji. Ili se stalno preispitivati, opsesivno zaustavljati sve negativne misli koje se pojave u (praznovjernom) strahu da će nam se nešto loše dogoditi te se na posljetku osjećati krivima kad nam ne ide baš prema planu.
Poznata američka novinarka Barbara Ehrenreich u knjizi Bright-sided problematizira svjetonazor da su upravo pozitivno razmišljanje i optimizam ključ uspjeha (materijalnog naravno) te istražuje kako je došlo do toga da je cijela kultura poput američke utemeljena na njemu. Odakle uopće dolazi taj koncept američkog sna u kojem ako se dovoljno trudite, a pozitivni ste, i sam Bog će vam pomoći da prosperirate. No što onda sa svima onima kojima to ne uspijeva? Recimo sad kad je i američko gospodarstvo pogođeno recesijom i ljudi gube poslove i domove.
B. Ehrenreich i trenutačnu recesiju direktno povezuje s nerealnim optimizmom u stjecanju profita i odbijanjem da se razmišlja o crnjim, ali realnijim scenarijima.
U Americi se puno češće nekoga naziva looser, gubitnik, nego što je to kod nas primjerice slučaj. Sa sedamnaest godina prvi sam put provela godinu dana u Americi u sklopu razmjene srednjoškolaca. Živjela sam u obitelji iz radničke klase koja je te godine proživjela sve osim američkog sna iako su bili topli, dragi i pozitivni ljudi. No i oni su sami sebe, kao i lokalna zajednica, smatrali /looserima/. Moji američki „roditelji“ imali su samo srednjoškolsko obrazovanje jer nisu bili dovoljno bogati da si plate više školovanje. No bili su marljivi: ona je radila u vrtiću od 6 do 19, on je preko tjedna radio noćnu smjenu u tvornici, a vikendom tijekom dana u baru. No onda su se u mjesec dana dogodile dvije stvari: 15-godišnja kći završila je u bolnici s upalom slijepog crijeva, a ubrzo zatim i majka na operaciji maternice. Na kući su već imali hipoteku da bi najstarijoj kćeri platili fakultet. I kada su došli na naplatu golemi bolnički računi (nisu imali zdravstveno osiguranje), izgubili su kuću, a majka zbog oporavka neko vrijeme nije mogla raditi. U tri prva mjeseca mog američkog iskustva moja /host family/ pala je na društvenoj ljestvici na samo dno: bili su prisiljeni preseliti se u naselje prikolica (trailer park). I tko je za to bio kriv? Oni jer nisu bili dovoljno optimistični i imali su možda potajno negativne misli ili možda društvena struktura u kojoj 15-godišnjakinja nije imala zdravstveno osiguranje? Tada sam prvi put zapravo shvatila kako Amerika nije ni približno zemlja prosperiteta kao što sam mislila gledajući američke filmove. Barem nije za sve Amerikance. U ovom broju stoga donosimo temu o postindustrijskoj Americi i propaloj radničkoj klasi te siromaštvu u kojem se rađaju već generacije. I iz kojega je iznimno teško izaći i živjeti američki san, bili po prirodi optimistični ili ne.

Vaša
Vanja Ratković

Autor: Vanja Ratković