Albatrosi

Mjesece, katkad i godine, te goleme morske ptice provedu daleko na otvorenome moru. Kad se napokon vrate na zavičajni otok, počinje dugotrajno i bizarno udvaranje životnim partnerima.

Ples albatrosa spada među najspektakularnije rituale parenja u carstvu ptica. Ipak, ples nije jedino područje u kojem ta veličanstvena jedrilica pokazuje zadivljujuće sposobnosti. Malo koja ptica očarava s toliko superlativa kao što to čini „princ praznine“ – kako ga je nazvao francuski pjesnik Charles Baudelaire.
Dojmljive su već njihova veličina i težina: težak i do 12 kilograma, albatros lutalica (Diomedea exulans) jedna je od najtežih ptica koja može letjeti uopće. Raspon krila doseže mu 3,5 metara – nijedna ga druga ptica ne može nadmašiti u tome. Manje vrste albatrosa – od ukupno 22 – imaju pak raspon krila dva metra, što je gotovo jednako dužini krila orla ili supa.
Dugačka su krila ravna i uska, a u kombinaciji s aerodinamičnim oblikom tijela albatrosa čine savršenom jedrilicom: satima može jedriti bez ijednog zamaha krilima, postići velike brzine pri neznatnom gubitku visine te tako prevaliti velike udaljenosti nad otvorenim morem. Neki su albatrosi znali preletjeti čak 15.000 kilometara kako bi svojim ptićima donijeli jedan jedini obrok, obično poluprobavljenu tunjevinu, njihov najvažniji plijen.
Međutim, tom prvaku u jedrenju velik je problem slijetanje – teško mu je kočiti s tako velikim krilima. Stoga albatros katkada kao kamen tresne o tlo ili se pri slijetanju isprevrće. Dok izvode te manevre, nerijetko se i ozlijede. Jednake teškoće imaju i s polijetanjem. Tek nakon duga zaleta – i pokatkad nakon nekoliko pokušaja – taj gospodar visina napokon poleti.
Tijekom života albatrosi prevale udaljenosti koje odgovaraju višestrukim putovanju oko planeta i 70 posto života provedu u zraku. Pojedine vrste prijeđu i više od šest milijuna kilometara – nijedna druga životinja ne može prevaliti tolike dionice.
Taj svjetski prvak u letenju na kopno dolazi samo radi parenja i gniježđenja, u čemu je sklon minimalizmu: oba roditelja leže samo na jednom jajetu, a veće se vrste pare samo svake dvije godine.
Podizanje potomaka traje prilično dugo: od gradnje gnijezda do prvih pokušaja letenja mladih ptića zna proći i cijela godina. Dug ciklus razmnožavanja priroda kompenzira visokom starošću: albatrosi mogu živjeti gotovo 60 godina, veću starost postiže samo malen broj ptica, ponajprije neke papige i pojedine vrste supova.
Na zabačenim otocima usred mora, gdje grade gnijezda, albatrosi nemaju prirodnog neprijatelja. To je i razlog zašto nisu plašljivi – što je imalo kobne posljedice: stotine tisuća tih ptica u 19. je stoljeću poubijano jer su se od njihova gusta perja izrađivali pokrivači. Charles Baudelaire zapisao je u pjesmi „Albatros“: „Često za zabavu mornari na brodu/love albatrose, bijele morske ptice/što prate brodove uz duboku vodu/kao ravnodušne, tihe suputnice.“

Pročitajte više u časopisu Geo- svibanj 2009.

Autor: Geo