Borba do zadnej ribe

Borba do zadnje ribe

Svjetska mora i oceani, simbol neizmjerna bogatstva života, na korak su do iscrpljenja. Tri četvrtine svih populacija komercijalno iskorištavanih morskih riba i drugih živih bogatstava ugroženo je pretjeranim izlovom ili je već dovedeno do samog ruba istrebljenja. Zbog čega se ribarsko gospodarstvo i nositelji političke odgovornosti tako teško odlučuju na protumjere? Što mogu poduzeti potrošači? Geo je krenuo tragom tih pitanja – te je svoje ekipe poslao na tri strane svijeta: na koćaricu pred obalom Mauretanije, u lov na srdele s venezuelskim ribarima i u potjeru za gusarskim ribarima pat-rolnim brodom norveške obalne straže.

On je na moru, jedanaest morskih milja zapadno od Mauretanije, ali to gotovo da uopće ne primjećuje. Nikolaj Ivanovič Budgevič, kapetan broda „Balandis“, niti čuje valove niti vidi zapjenjeno more. Ne čuje ni vjetar; čak ni buka brodskog motora ne dopire do zapovjednog mosta.
Kapetana takve stvari ostavljaju potpuno ravnodušnim: ono što traži ionako se krije ispod, poput jednokatnice visokog, pramca njegova litavskog broda za izlov i preradu ribe, negdje u dubini. Ponoć je, jedino svjetlo u zapovjednoj prostoriji dolazi iz dvanaest računalnih zaslona koje Budgevič već satima ne ispušta iz vida. Sjedi sam u tišini, na gornjoj usni skupljaju mu se grašci znoja. Lijevom rukom pomiče miša po upravljačkom pultu.
Ultrazvučni dubinomjeri i sonari koje nadgleda trebaju ga dovesti do plova srdela i skuša pred obalom Mauretanije. Ovdje, više od 5000 kilometara od Budgevičeve domovine, te su ribe brojne kao gotovo ni u jednim drugim vodama na Zemlji. No u ovoj je noći mreža zasad ostala prazna. Zato je Budgevič tako nervozan, i zato je sad osuo drvlje i kamenje na konkurentske ribarske brodove.
Kad bi samo pogledao kroz prozor, mogao bi razaznati njihova pozicijska svjetla. Svjetlucanje s nekih od još otprilike 200 industrijskih koćarica, plovećih tvornica za preradu ribe, koje pred zapadnom Afrikom tragaju za onim što je u Europi već gotovo u potpunosti iscrpljeno: golemim srebrnastim ribljim plovama, i usto za jastozima, lignjama, oslićima i tunama, morskim bogatstvom.

„Vrijeme je da postanemo nevidljivi“, kaže kapetan Jøran Nøstvik. Poseže za dalekozorom, netremice zuri u hladnoću norveškog Barentsova mora. Crni trometarski valovi svom se silinom razbijaju o pramac patrolnog broda „Harstad“; u ovo se doba godine na sjevernom Atlantiku obzor čak i u podne gubi u sumraku. Nøstvik na upravljačkom pultu pritišće nekoliko tipki i odjavljuje brod obalne straže iz sustava satelitske identifikacije plovila, nakon čega on nestaje s kontrolnih zaslona ostalih brodova, koji unatoč oluji krstare Barentsovim morem.
Poput kapetana Budgeviča pred zapadnom Afrikom, i Nøstvik je u lovu. Samo što on ne traži ribu, nego ribare. Točnije, gusarske ribare.

U selu Guaca s 2300 stanovnika na sjevernoj obali Venezuele počelo je kišiti. Samo kratak pljusak, nedovoljno za ublažavanje nesnosne vrućine. Magla spušta svoj plašt nad zaljev, pelikani nijemo čuče na barkama, tijesno jedna uz drugu privezanim uz obalu; samo su najočajniji ribari ovog jutra isplovili na more.
Cipriano Espinoza sjedi u luci s dvojicom prijatelja, pod nadstrešnicom zatvorene bodege „Brisa del Mar“, španjolske verzije konobe. Tri starca krpaju jednu mrežu: očice stopalima drže nategnute i zatežu niti na drvenim iglama, ležerno i bez žurbe vežu čvorove. „Što ćemo jesti ako sutra opet ništa ne ulovimo?“ očajan je Espinoza. Namješta otrcanu bejzbolsku kapu i pljuje smeđu sluz u pijesak pokraj sebe. „Jata bi zapravo već tjednima trebala biti ovdje. Ali more je postalo preškrto.“

To je drama koja povezuje Mauretaniju i Litvu, Norvešku i Venezuelu, Budgeviča, Nøstvika i Espinozu: ocean, najveće stanište našeg planeta, iscrpljen je. Unutar samo jedne generacije čovjek je uspio gotovo potpuno opustošiti morska bogatstva.
Više od 100 milijuna tona kozica i školjaka, orada i dugorepaca rilaša, sleđeva, grdobina i bezbroj drugih oceanskih riba i rakova svake godine završi na tanjurima diljem svijeta – pečeno na roštilju, pažljivo garnirano kao sushi, narezano na štapiće kao proslavljena delikatesa haute cuisine, elitne gastronomije, ili pak kao sastojak mesa svinja i kokoši, za čiji se tov koristi riblje brašno. Gotovo polovini stanovništva – riječ je o oko 2,6 milijardi ljudi – riba i plodovi mora najvažnija su proteinska osnova svakodnevne prehrane. Prema procjenama UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu FAO, globalni će apetit za ribom ubuduće rasti najmanje dva posto godišnje; prije svega u Aziji bilježi se drastičan porast potražnje. U Njemačkoj svaki stanovnik u prosjeku pojede 15 kilograma ribe godišnje – te je tako tik ispod svjetskog prosjeka. Španjolci i Portugalci pojedu tri do četiri puta više, Islanđani gotovo šesterostruko.
No mora neće moći još dugo zadovoljavati sve veće zahtjeve. Prema podacima kojima raspolaže FAO, više od tri četvrtine svih zaliha potpuno je istrošeno, prekomjerno izlovljeno ili već iscrpljeno – među njima i mnoge od najvažnijih vrsta jestivih riba.

Pročitajte više u časopisu Geo- lipanj 2009.

Autor: Katja Trippel, Lars Abromeit, Torsten Hampel