Merkati

Čvrsta zajednica

©
Merkati

Jutro je u namibijskoj pustinji Kalahari. Iz špilje izlazi zajednica merkata: prvo roditelji, za njima tri mladunca pa njihovi stariji braća i sestre te ostatak skupine. Postavili su se na stražnje noge i oslonili na repove te uživaju u prvim zrakama sunca koje im grije krzna. Nakon samo nekoliko minuta većina životinja kreće u lov na kukce i škorpione. Stražari zauzimaju poziciju na stijenama i paze da se ne pojave orlovi, šakali ili kobre. Jedan stariji merkat ostaje s mladima kako bi ih štitio i poučavao.

Merkati, čiji je znanstveni naziv /Suricata suricatta/, bliski su srodnici mungosa i „kooperativna vrsta visokog stupnja“, kaže Alex Thornton sa Sveučilišta Cambridge u Engleskoj. Merkati zajedno odlaze u lov, zajedno se bore te zajedno odlučuju o podizanju mladunčadi i službi stražarenja. Thornton je s drugim znanstvenicima više godina u južnoj Africi istraživao socijalno ponašanje tih životinja visokih ni 30 centimetara. Cilj tima bio je dobiti uvid u razvoj merkata tijekom evolucije: ti su sisavci strašno izgradili osjećaj za suradnju.

Merkati se naime ponašaju bitno drukčije nego što to očekuju tvrdoglavi darvinisti.

Neki merkati suzdržavaju se od potomstva, a time i širenja vlastitih gena. No, zato se brinu za mladunčad drugih životinja, najčešće onih koje u skupini imaju viši položaj. Ta obveza sa sobom donosi odricanja: „dadilje“ ne jedu do navečer, dok ostatak kolonije luta pustinjom i traga za kukcima. Dok se mladunčad ne osamostali, merkati odgojitelji izgube i do deset posto svoje mase.

Ponašanje stražara također se čini nesebičnim. Dok skupina traga za hranom, jedan član zajednice potraži uzvisinu i ondje stražari na vrućini savane kako bi u slučaju opasnosti mogao upozoriti koloniju. Stražar redovitim glasanjem signalizira da se nalazi na svom mjestu. Vrstu neprijatelja dojavljuje suptilnim zvukovima upozorenja: kratak zvižduk najavljuje bezopasnog afričkog sokolića, a glasni krik velikog orla. Biolozi su dugo pretpostavljali da stražarima prijeti opasnost ako skupina pobjegne: ne uspiju li se na vrijeme priključiti zajednici, postaju lak plijen grabljivicama.

Stoga su bili iznenađeni što nakon više od 2000 sati promatranja nisu svjedočili nijednom napadu u kojem je stradao stražar. Razbojnici su uvijek otimali druge životinje iz skupine. „Vjerojatno mnogi stražari nisu tako nesebični“, zaključuje Tim Clutton-Brock, direktor istraživačkog projekta. Kaže da životinje rado preuzimaju posao kad su site. Tada biraju izvidnicu u blizini skrovišta jer u slučaju opasnosti brzo mogu pobjeći na sigurno.

Pročitajte više u časopisu GEO - prosinac 2011.

Autor: Tilman Botzenhardt