Darwin 3. dio

Dolaskom nove 1836. godine i posjetom novozelandskim Maorima petogodišnje se „Beagleovo“ putovanje bliži kraju. Na dugom povratku kući Charlesa Darwina sve više oduševljava vrsta kojoj dotad nije posvećivao preveliku pozornost: čovjek. Krećući se znanstvenikovim stopama, Geov tim također pronalazi put do tajnovitih začetaka naše vrste – i upire pogled u budućnost, u kojoj Homo sapiens mijenja zakone evolucije.

Stisak ruke Georgea Wellsa na Novom Zelandu nikad neću zaboraviti. Taj mi je Maor pri upoznavanju pružio ruku i pozdravio me kao Pakehu, kao bijelca. A ne kao što opisuje Charles Darwin, ceremonijom trljanja nosova ili, kako bi se to zapravo trebalo nazivati, stiskanjem nosova na doličan način.* Wells – 64–godišnjak u prljavu kombinezonu, žuljevitih ruku i sa zelenom bejzbolskom kapom na glavi – stišće kao da mi želi zgnječiti desnicu ako mu ne uzvratim stiskom jednake jačine. Njegov čvrst stisak iskaz je svega onoga što mi poslije opisuje riječima: snage, ratobornosti i samouvjerenosti potlačenog naroda koji pod jarmom nikad nije pokleknuo duhom. Činilo mi se da je prošla cijela vječnost prije nego što je popustio stisak i nasmijao se. Mora da mi je ipak nekako uspjelo položiti njegov ispit.
Usudio bih se reći, kaže Darwin, da nigdje drugdje na svijetu ne postoji ljudski soj ratoborniji od Novozelanđana. Nakon što je mladi Charles iza sebe ostavio zemlje Južne Amerike, u zadnjem dijelu svoje plovidbe oko svijeta susreće najrazličitije skupine ljudi: na Tahitiju upoznaje Polinežane, na Novom Zelandu njihove bliske srodnike Maore, prastanovnike Australije, na otočju Kokos nailazi na Malajce, na Mauriciusu na Indijce, na Rtu dobre nade na crne Afrikance. I kao što je već unio reda među stijene i fosile, životinje i biljke, pokušava usustaviti i različite izdanke ljudske vrste.
Pri promatranju Novozelanđanina sasvim se prirodno čini usporediti ga s Tahićaninom. (...) Međutim, ta usporedba ne ide u prilog Novozelanđaninu. (...) Dovoljno je uputiti jedan pogled na crte lica da se stekne dojam kako je u jednom slučaju riječ o divljaku, u drugom pak o civiliziranu čovjeku. Takve stavove i spoznaje Darwin 1871. godine obrađuje u knjizi O podrijetlu čovjeka. Tako dvanaest godina nakon djela O postanku vrsta proširuje svoju teoriju evolucije djelom o podrijetlu vlastite vrste.
Za Božić 1835. godine mjerni brod „Beagle“ leži usidren u Zaljevu otoka. Nedaleko od te slikovite uvale i njena azurnoplavog mora, u zaselku Waiomiju, u kojem je George Wells na kušnju stavio izdržljivost moje ruke, Darwin je naišao na jedinstvene nakupine vapnenca, slične ruševinama dvorca. Kroz unutrašnjost stijene prostire se špilja, u kojoj na tisuće i tisuće krijesnica priređuju svjetlosni spektakl neusporedive ljepote: kad se duboko u unutrašnjosti ugase sve svjetiljke, nad špiljom se, tik ispod stropa, nadvija nebeski svod satkan od živih svjetlucavih točkica. A ako zadržite dah, čini vam se da čujete tišinu svemira.
Darwin u tu špilju nikad nije kročio. Te su stijene dugo služile kao mjesto za pokapanje pokojnika, stoga se smatraju previše svetima da bi im se moglo prići bliže. U međuvremenu je na ulaz postavljena naplatna kućica. Mrtvi se odavno pokapaju ispod križeva. Iza šaltera sjedi Manuwai, Wellsova kći. On se priženio u klan Kawiti, staru lozu plemenskih poglavara koja je još prije Darwinova doba Waiomio smatrala svojim domom.

U tim „divljacima“ Darwin ipak vidi pripadnike vlastite vrste – što je kakav-takav napredak, jer većina Europljana narode domorodačkih plemena i dalje smatra drugom, nižom vrstom. No on vjeruje da se ti narodi kao biološki manje vrijedna rasa (odnosno podvrsta) razlikuju od Europljana i da najprije moraju svladati nekoliko međustupnjeva na civilizacijskoj ljestvici kako bi se biološki priključili nadmoćnoj rasi Europljana. „Divljake“ postavlja između sebe i majmuna.

Pročitajte više u časopisu Geo- svibanj 2009.

Autor: Jürgen Neffe