Drvna mafija

Drvokradice u prašumi uvjereni su kako nitko ne može dokazati da krše zakon. Logori su im dubo-ko u džungli, policija i carinici podmićeni, a pravna država u kaosu. Od takve situacije najviše ko-risti imaju kupci u inozemstvu. No istražitelji male organizacije za zaštitu prirode kriminalcima su ušli u trag. Geov im se tim pridružio na Madagaskaru.

Da biste stvorili uvjerljivu legendu, trebate se što više držati istine. Inače postoji opasnost da izgubite nit. Stoga Alexander na početku razgovora pokušava što manje lagati.
Potrajalo je, govori sugovorniku, dok nije shvatio što želi u životu. Najprije je bio u američkoj mornarici jer je htio biti vojnik. Onda je tijekom jednog putovanja shvatio da želi raditi nešto što ima veze s prirodom. I, ima li što prirodnije od drveća?
Čovjek koji govori nosi kožne cipele i hlače od odijela, košulja mu je zakopčana skroz do vrata i iako se vlažan zrak nakupio među zidovima ureda obloženim tamnim ružinim drvom, ne znoji se. Čak ni onda kad počinje lagati: Otada trguje drvom. Proizvođače glazbala opskrbljuje drvom najbolje kakvoće. Zato je i došao na Madagaskar. Sklapa ruke pred trbuhom kao u molitvi. „Najbolja kakvoća.“
„Kako se ono zovete?“ pita ga sugovornik.
Alexander von Bismarck, tridesetsedmogodišnji biolog, voditelj washingtonske ekološke agencije Environmental Investigation Agency (EIA), preko stola pruža posjetnicu. Na njoj piše: Thomas C. Bolton, predsjednik. Nexis Trading.
Fotograf Toby Smith i ja govorimo što je manje moguće. „Thomas C. Bolton“ predstavio nas je madagaskarskom poslovnom čovjeku kao svoje kupce, graditelje gitara koji su s njim u potrazi za najboljim materijalom. No istina je da Alexandera von Bismarcka pratimo u njegovoj tajnoj akciji dokumentiranja nelegalne trgovine ugroženim vrstama drveća.
I Bismarck sada u ruci ima posjetnicu svog sugovornika, na kojoj piše: Roger Thunam, trgovac vanilijom. Vanilijom? Moćan se šef drvne mafije na sjeveru Madagaskara smije. Pred vratima su dva tjelesna čuvara, tako je sigurniji. No sve što kaže snima se. „Bolton“ ima skrivenu kameru.
Ured Rogera Thunama u Antalahi sjedište je najveće nelegalne trgovine u zemlji. On i njegovi ljudi sijeku i prodaju plemenito drvo, prije svega ružino drvo (naziv za više ugroženih vrsta iz skupine Dalbergia, poznatijih kao palisandri). I ebanovinu, izuzetno pogodnu za izradu glazbala.
Od 103 vrste ebanovine, samo se dvije ne smatraju ugroženima.
Roger Thunam svojim poslovima već godinama krši zakone vlastite zemlje. Madagaskarska je vlada još 2000. godine zabranila sječu ružina drveta i ebanovine u „osjetljivim zonama“. Oni ionako rastu još gotovo samo u nacionalnim parkovima.
Nakon svrgavanja izabranog predsjednika u ožujku 2009. godine situacija nije nimalo jasna: nova je vlada doduše u proljeće 2010. donijela novi zakon o zabrani izvoza ružina drveta, no stručnjaci toj uredbi ne pridaju veliku važnost. Naime, na Madagaskaru su takvi zakoni često samo mrtvo slovo na papiru, a u praksi se ili slabo ili uopće ne provode. Usto, međunarodno nepriznata vlada novim propisima želi ostaviti dojam aktivnog vodstva koje se brine za poštovanje pravne države. Sadržaj je zakona u tom slučaju, tvrde promatrači, tek drugorazredan.
Stanje se nije promijenilo. Dapače, na Madagaskaru se siječe više stabala nego ikad prije. Često ih se prijavljuje kao drvo oštećeno u nevremenu ili stara zaliha u skladištu, za prodaju kojih postoji ograničen broj posebnih dozvola. Direktor nacionalnog parka govori o „efektu okretnih vrata“: čim se drvo iz starih zaliha proda, pilane tajno pune skladišta svježe posječenim stablima i proglašavaju ih starom zalihom.
U izvještaju dviju međunarodnih organizacija za zaštitu prirode spominje se postojanje „tajnih dogovora između izvoznika i utjerivača pravde“. Ekolozi na čelu s bivšom visokom djelatnicom madagaskarskog ministarstva gospodarstva skupili su brojne dokaze o podmićivanju.
Roger Thunam nema se čega bojati. Nakon što debla stabala koja obore njegovi drvosječe napuste zemlju, prema međunarodnom su pravu „legalna“, bez obzira na to pod kakvom su zaštitom bila na Madagaskaru. Naime, 175 država potpisnica Konvencije o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinja i biljaka (CITES) što ograničava međudržavnu trgovinu životinjama i biljkama uspjelo se dogovoriti o nadnacionalnoj zaštiti samo šačice stabala – što obuhvaća svega 0,5 posto svjetske trgovine drvom. Na popisu zaštite samo su dvije vrste stabala – mahagoni i ramin – od komercijalne važnosti. Ostale vrste, poput ebanovine ili madagaskarskoga ružinog drveta, CITES ne spominje. Kupci tog drva u Aziji i Europi dakle ne krše zakon proizvodeći od njega drške za metle ili vrtni namještaj.
Europska unija sada želi novim zakonom bolje nadzirati trgovinu drvom: Europska je komisija predstavila „prijedlog uredbe“ o kojem Europski parlament treba glasovati tijekom ljeta ove godine. Prema njemu, trgovci drvom moraju stvoriti sustav koji jamči da roba „potječe iz legalne sječe u skladu sa zakonima zemlje podrijetla“. Još je sporno kolike bi trebale biti kazne za prekršitelje. Komisija upućuje i na tzv. FLEGT ugovore – dobrovoljne partnerske sporazume s državama kojima je cilj stvaranje sustava praćenja podrijetla drva. Zaštitnici prirode FLEGT-u zamjeraju da obuhvaća samo izravne uvoze iz zemalja partnera, ali ne i drvo što dolazi preko tranzitnih zemalja, primjerice indonezijsko, koje se u EU prodaje preko Kine. Svjetski fond za prirodu (WWF) navodi da FLEGT ugovori ne sprečavaju 90 posto neovlaštenog uvoza drva u EU.
U SAD-u je već od 2008. godine na snazi zakon koji ekolozima daje nadu: dodatak uredbi Lacey Act trebao bi posljednje primarne šume na Zemlji zaštititi od pohlepe trgovaca. On u SAD-u zabranjuje „uvoz, izvoz, kupnju, nabavu, prodaju i prijevoz“ drva ili drvnih proizvoda sve do papira ako je upotrijebljeno drvo u zemlji podrijetla nelegalno posječeno. Tako i do pet godina u zatvoru može završiti ne samo prodavač koji zataškava nelegalno podrijetlo robe nego i kupac koji se na to ne osvrće – zakon je doista revolucionaran.
Donošenju zakona pridonijela je i Bismarckova Environmental Investigation Agency (EIA) s drvnim tvrtkama i pilanama kojima neovlašteno drvo iz tropa ugrožava cijene: s obzirom na to da drvokradice ne moraju plaćati za ponovno pošumljavanje te ne ispunjavaju radne i ekološke uvjete, cijenu drva na svjetskom tržištu smanjuju i za 16 posto. A budući da je neovlaštena sječa povezana s korupcijom i utajom poreza, Svjetska banka samo financijsku štetu procjenjuje na 15 milijarda dolara godišnje.
Međutim, teško je dokazati nelegalno podrijetlo drvnih proizvoda. Stoga dosad još nitko nije optužen prema Lacey Actu iako se smatra da 10 posto drva uvezenog u SAD potječe iz nezakonitih izvora, a u Europi je to slučaj s oko 20 posto.
Upravo je zato Alexander von Bismarck otputovao na Madagaskar. Želi pronaći dokaze i postići da se nekoga napokon kazni po zakonu za koji se borio.
Ured dilera plemenitim drvom djeluje sumorno. Paneli, parket, rezbarije na svim policama – posvuda je drvo. Iznad radnog stola stoji kalendar sa slikom njemačke gotičke crkve pokraj koje velikim slovima piše „Theodor Nagel“. „Poslovnu vezu s tim Nijemcem“, kaže Thunam ponosno, „održavam već više od deset godina.“
Tvrtka Nagel veletrgovac je u hamburškoj luci u Njemačkoj. U studenom 2009. godine imala je posebnu ponudu „madagaskarske palisandrovine“, idealne za, primjerice, izradu gitarskih hvataljki. Među njenim je kupcima i američka tvrtka za proizvodnju gitara Gibson – koja, ako kupuje nelegalno drvo, krši Lacey Act. Jednako kao i Nagelovi predstavnici u SAD-u. Prema spoznajama EIA-e, Thunam je u ožujku 2009. u Hamburg poslao kontejner ebanovine. Trgovac Nagel madagaskarsku je ebanovinu prodao tvrtki Gibson. Na Geov upit, tvrtka Nagel tvrdi da je sve drvo koje ona uvozi legalno. Za sumnjive makinacije dugogodišnjeg partnera navodno ne znaju.
Bismarck alias Bolton želi znati zanimaju li se i drugi kupci za kvalitetu Thunamova drva. Uspijeva zvučati bezazleno. „Mušterija iz Hamburga“, pokazuje Thunam smiješeći se na kalendar, „radi isto što i vi: već je nekoliko puta bio ovdje kako bi sve pogledao.“

Pročitajte više u časopisu Geo - kolovoz 2010.

Autor: Philipp Kohlhöfer