Gdje započinje naša sukrivnja?

Isprva je Geov tim razmišljao jednako kao i mnogi drugi: ilegalna trgovima životinjama u prvom je redu problem koji se tiče Azije, odnosno Kine, siromašnih i novopečenih bogatih država svijeta. I sljedeće su slike nastajale prije svega u tom dijelu svijeta. No reporterima ipak nešto nije davalo mira. Nelogičnosti. Nepovezane niti. Anke Sparmann počela ih je povlačiti. I odjednom razmotala potpuno nov slučaj. U njemu nije riječ o dalekoistočnoj medicini, nego o zapadnjačkoj: o trgovini majmunima za istraživačke laboratorije.

Za jednog majmuna laboratoriji na Zapadu plaćaju 1500 dolara ili više. Time dobivaju životinju stvorenu i uzgojenu samo za istraživanja. Barem tako piše u ispravama. „C“ ondje stoji kao oznaka podrijetla, oznaka da je jedinka bred in captivity, odnosno uzgojena u zatočeništvu.
Pitanjem odgovara li to C stvarnosti ili su mnogi među više od 100.000 godišnje trženih majmuna odrasli u divljini, trenutačno se bavi američki kazneni sustav. Istrage se u tajnosti provode diljem svijeta. Zato u ovoj reportaži nije navedeno pravo ime agenta koji je, kad je saznao za Geovu istragu, zamolio za hitan sastanak.
Prikaz vjerojatnog tijeka događaja, kako ga je specijalni agent Derek Morrisons iznio u jednom restoranu u Bangkoku, daje odgovore na mnoga pitanja. Majmun koji slobodno odrasta u divljini ne košta ni kune. Nitko ga ne mora hraniti niti se brinuti za njegovo zdravlje. A svakomu komu prođe kroz ruke, donese malo bogatstvo: 50 dolara lovcu na majmune, 150 prvom prekupcu, 500 dolara drugome... Cijena raste sve više i više.
Pritom prodavači divljih životinja ostvaruju enormne zarade, kaže Morrison. A kupci se po dampinškim cijenama dočepaju majmuna. Čudovišan slijed događaja. Još opakiji od ilegalne trgovine tigrovima – zato što na njegovu kraju ne stoji pojedinac kao konzument, nego biomedicinska industrija i znanost. Nevjerojatno zvuči da je u taj posao uključeno pola svijeta. Jugoistočna Azija kao područje iz kojeg potječu majmuni. Kina kao tržnica. Japan, SAD i Europa kao sjedišta krajnjih kupaca.
Je li moguće da priča Dereka Morrisona vjerno opisuje stvarno stanje stvari? Takva se praksa kosi s nacionalnim zakonima o zaštiti vrsta i životinja te s Konvencijom o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinja i biljaka (CITES).
Znači li to da se farmaceutske tvrtke, sveučilišta i znanstveni instituti – protivno važećim pravnim odredbama, protivno svakoj etici i zdravom razumu – u svojim pokusima koriste životinjama ulovljenima u divljini?
Ako da, zar to ne primjećuju? Ili ne žele primijetiti? Ili još gore, jesu li toga svjesni, a ništa ne poduzimaju?
Tko je tu prevarant, a tko prevareni samo je jedno otvoreno pitanje u ovom gospodarskom krimiću. Nedostaje dokaza koji bi bili valjani na sudu. No razgovori sa stručnjacima, svjedocima i krupnim igračima trebaju pobliže razjasniti sumnje koje je iznio Derek Morrison. Krećemo na putovanje koje treba rasvijetliti pozadinu trgovine majmunima.

Njemački centar za majmune (DPZ) u Göttingenu na prvi pogled djeluje kao dobro vođen zoološki vrt. Tu je u kompleksu zgrada vedrih boja smješteno oko 1300 majmuna. Dok (još) nisu uključene u pokuse, životinje žive u skupinama. Nastambe su velike, a unutra i vani postavljene su sprave za penjanje koje je vlastoručno izradilo osoblje. Trideset i dvoje njegovatelja i dvije veterinarke skrbe se za dobrobit životinja. Koliko se laički može ocijeniti, svega je dovoljno.
DPZ i sam vrši pokuse na majmunima, no savezna vlada i pojedine pokrajine zadužile su ga da majmunima opskrbljuje i druge istraživačke ustanove. Centar za majmune životinje isporučuje iz vlastitih zaliha ili ih nabavlja preko prekupaca iz uzgajališta u Kini.
U Njemačkoj se svake godine „potroši“ između 2200 i 2500 majmuna. Što znači da ih toliko umre tijekom pokusa, odnosno bude ubijeno nakon njih (već samo zbog toga da bi ih mogli secirati). Toliko ih je onda potrebno nadomjestiti. Pritom nije svaka vrsta pogodna za svaki pokus. Transplantacijski medicinari preferiraju pavijane. Oni su po veličini najbliži čovjeku. U drugim granama medicine kao životinjski modeli uvriježili su se rezus-makakiji i javanski makakiji.
Sve tri vrste majmuna pripadaju NHP-u, kako se to kaže u stručnoj terminologiji, odnosno nehumanim majmunima. Pritom se misli na sve majmune osim čovjekolikih. To su omiljene laboratorijske životinje: genski nalikuju čovjeku, a invazivni pokusi na njima ne izazivaju tolike etičke nedoumice kao eksperimenti na čimpanzama, gorilama, orangutanima ili gibonima.
Voditelj kolonije majmuna u DPZ-u i odgovorna osoba za nabavu i prodaju jest Uwe Schönmann. Govori kako je prije 25 godina ustanova započela samostalan uzgoj majmuna, rezus-makakija. Iz kolonije koja je u međuvremenu narasla na 320 životinja Schönmann može godišnje izdvojiti od 20 do 30 mužjaka. S mladim ženkama žele zasnovati nove uzgojne skupine.
Za trogodišnjeg ili četverogodišnjeg mužjaka iz vlastitog uzgoja Schönmann svojim kupcima zaračunava od 5000 do 8000 eura. To ne odgovara stvarnim troškovima, koji se penju do peteroznamenkastih iznosa. Do tih se iznosa dođe ako se u državi s visokom cijenom rada dobro školovani njegovatelji i veterinari skrbe za majmune tijekom više godina. U usporedbi s majmunom iz kineskih uzgajališta, majmun uzgojen na Zapadu ispada oko deset puta skuplji – procijenimo li Schönmannove realne troškove na skromnih 15.000 eura.
Za DPZ u Göttingenu, kao i za mnoge njegove kupce, sveučilišta i znanstvene ustanove, troškovi mogu biti sporedni. Kao prvo, financiraju se pretežno iz javnih sredstava; kao drugo, njihova djelatnost nije usmjerena na ostvarivanje zarade; i naposljetku, potreban im je tek nevelik broj laboratorijskih majmuna.
U tvrtki koja godišnje treba 10.000 majmuna razlika znatno premašuje 100 milijuna eura. Pritom ne uzimamo u obzir da je za izdvajanje oko 10.000 mladih životinja za znanost potrebno imati uzgojne kolonije koje obuhvaćaju od 30.000 do 40.000 životinja. Takve u zapadnim zemljama ne postoje.
Uwe Schönmann želi unatoč visokim troškovima nastaviti širiti svoj mali uzgoj i tako „postati neovisan o uvozu iz Kine“. To je navodno neophodno zbog „teškoća pri prijevozu“. Doista je sve manje zračnih prijevoznika voljno prihvatiti pokusne životinje kao teret. Boje se da će doći na loš glas. Usto treba uzeti u obzir i dugo putovanje. Zbrojimo li vrijeme provedeno u čekanju, letu i prijevozu do zračne luke i od nje, majmuni u malim transportnim kovčezima provedu 30 i više sati. Pravo mučenje.
Mogućnost da životinje ulovljene u divljini završe u laboratorijima Njemački centar za majmune ne isključuje u potpunosti: u jednom očitovanju stoji kako „unatoč redovitim inspekcijama uzgojnih postaja i brižnoj provjeri dokumentacije nije moguće isključiti ubacivanje divljih životinja negdje u lancu prekupaca“.
To otvara ključno pitanje: koje je jamstvo da kineski trgovci svojim kupcima pod uzgojene životinje ne podvaljuju majmune ilegalno ulovljene u divljini?

Pročitajte više u časopisu Geo - srpanj 2011.

Autor: Anke Sparmann