Klokani

Hotel mama

Fenomen podizanja djece ljudske vrste po prilici izgleda ovako: predana briga, krcat hladnjak, izglačano rublje, uvijek čista kupaonica. Stoga ne čudi da u takvim životnim uvjetima mladi što dulje nastoje ostati u roditeljskom domu. Slično je s potomcima velikih klokana – uza značajnu razliku: tek što se jedno mladunče – ne svojevoljno – „iseli“ iz majčina doma, tj. tobolca, na njegovo mjesto istog trenutka dolazi drugo.

Sisavce uglavnom zamišljamo kao životinje koje se kreću četveronoške. Međutim, već činjenica da ima i onih koji hodaju dvonoške unosi pomutnju u našu predodžbu o njima. Još će se više zaprepastiti onaj tko posjeti Australiju i ugleda velike sive klokane (Macropus giganteus) kako se pri laganome kretanju repom koriste kao petom nogom! U usporedbi s elegantnim skokovima koje inače izvode, to djeluje vrlo nespretno i pomalo smiješno.
Za razliku od ostalih životinja koje se kreću naizmjeničnim pomicanjem udova naprijed-natrag, veliki klokani, ovisno o vrsti kretanja, svojim se udovima služe u različitim kombinacijama.
Dok pase travu, na primjer, klokan stoji na sve četiri noge. Želi li krenuti naprijed, nakratko će se iz četveronožne životinje pretvoriti u tronožnu. Naime, oslonjen na prednje noge, rep podvlači između stražnjih udova, čime podupire njihovu muskulaturu. Tako stražnji dio tijela podiže slično kao automobil s pomoću dizalice. Stražnjim ekstremitetima zatim u zraku napravi zamah prema naprijed i cijelo se tijelo zapravo pokreće onoliko koliko su duge stražnje noge. Kad se klokan odluči kretati brže, smjesta se preobražava u dvonožnoga trkača. Dok mu „ruke“ kao kod čovjeka opušteno vise, klokan se kreće samo na dvije noge i postiže brzinu između 15 i 50 km na sat, skačući pritom i do 1,20 i 1,90 metara udalj te čak do tri metra uvis! No, zatim se opet, želeći dohvatiti hranu sa stabala, služi svim svojim ekstremitetima. Podupirući se repom, proteže se u visinu te prednjim i stražnjim nogama obuhvaća deblo kako bi se domogao hrane. Korištenje repom neizbježno je i u borbi mužjaka – kad prednjim i stražnjim udovima udaraju suparnika.
Ono što je manje poznato jest da su ti stanovnici prilično suhoga kontinenta dobri plivači! Bez imalo straha mogu preplivati zaljev širok 20 do 30 kilometara a da im visoki i snažni valovi pritom nisu prepreka.
Zapanjuje i njihov način razmnožavanja. Čim ženka postane spolno zrela, počinje razdoblje neprestanog odgajanja mladunaca. Naime, ženka istodobno podiže tri mladunčeta u različitim stadijima razvoja: jedno u maternici, drugo u tobolcu, a treće u svojoj neposrednoj blizini.

Petnaest takvih čudnovatih stanovnika Australije – mlade mužjake i majke s mladuncima – zatekli smo kako ispruženi ili podbočeni bezbrižno pasu travu. Na isušenu tlu temperatura zraka vrtoglavo naraste pa imate osjećaj kao da se pečete na roštilju. Unatoč nesnosnoj žezi, vođa grupe, dominantni Boomer, sve članove svoje obitelji, osobito ženke, budno drži na oku. Jedna je ženka predah našla u sjeni bagremove šume, desetak metara udaljena od ostalih. Mile oči na uskoj glavi djeluju zamišljeno, gotovo sanjarski. Samo su uzdignute uši uvijek u pokretu, osluškuju sumnjive zvukove.
Među članovima skupine vrlo je lako prepoznati ženku, koja se ističe položajem tijela. Oslonjena na stablo, leži na leđima. Zdjelicu je uzdignula, a snažan rep podvila između raširenih bedara. Gornji je dio tijela savijen tako da obama gornjim udovima može raširiti otvor tobolca kako bi ga jezikom temeljito očistila. Osim toga, slinom pravi puteljak, vlažnu stazu, od kraja rodnice do tobolca, koji će budućoj prinovi služiti kao zaštićen i siguran dom. Prije otprilike šest tjedana svog je najmlađeg potomka, sada devetomjesečnu kćer, prepustila vanjskom svijetu. Svaki put kad je mladunče ponovno htjelo uskočiti u tobolac, majka bi stisnula mišiće i time čvrsto zatvorila otvor. Prvi je put kći shvatila da su bezbrižni dani u hotelu zvanom Mama postali prošlost. „Dječja soba“, naime, jednostavno se pokazala pretijesnom. Sada u tobolac može još samo gurnuti glavu kako bi sisala mlijeko.

Pročitajte više u časopisu GEO- ožujak 2008.

Autor: Uta Henschel