Ilegalna trgovina životinjama

Ilegalna trgovina životinjama, prema procjenama Interpola, teška je 20 milijardi dolara. Dobit glavnih igrača? Nepojmljivo visoka. Rizik da će biti uhvaćeni? Gotovo nikakav. Čak i pri trgovanju tigrovima. Te su rijetke grabežljive mačke najtraženija i najskuplja roba u ilegalnoj trgovini divljim životinjama. Vrijedne su poput suhog zlata. Geov se tim dao u potragu za preprodavačima životinja.

Ni kad je istraživanje za tekst bilo dovršeno, nismo mogli reći da smo vidjeli sve – ali smo ipak mnogo toga čuli. U svakom slučaju dovoljno da možemo imenovati pojedine velike igrače u poslu s ugroženim životinjskim vrstama. Među njima su i budistički redovnik te poslovna žena s međunarodnim vezama. Krupne ribe. Ili, kako se kaže u Aziji, debeli rezanci.
No krenimo redom.

Hram tigrova, Tajland
Sreća i neznanje tijesno su povezani
Kavez veličine pet puta pet metara. U njemu automobilska guma, uže, prljava deka, tri mlada tigra. Ispred stoje dva para. Na medenom su mjesecu, a ovamo ih je dovela želja da „hrane tigriće na bočicu“.
Podne je, temperatura je oko 40 Celzijevih stupnjeva, vruć je dan čak i za tajlandske uvjete. Prije više od sat vremena to je neobično mjesto, udaljeno dva sata vožnje automobilom na zapad od Bangkoka, otvorilo svoja vrata. Ime mu je Wat Pa Luangta Bua Yannasampanno. No budući da to nitko živ ne može zapamtiti, u svakom slučaju nijedan turist, naziva se jednostavno Hram tigrova.
Spomenuti su parovi druga skupina koju će tog dana zatvoriti u kavez s mladim tigrovima u hramu. Oko 20 turista dnevno plaća za taj doživljaj. Tjedno se broj penje na 140, odnosno 1000 posjetitelja prije nego što tigrovi prerastu uzrast u kojem su pogodni za maženje i grljenje.
Žene hrane, muževi fotografiraju, a Matt, volonter iz Londona, pripovijeda. „Kada mladunci navrše tri tjedna, odvajamo ih od majki. Trebaju se što prije naviknuti na ljude. Hranimo ih samo kuhanim mesom, kako im se ne bi počeo sviđati okus krvi.“ Među ostalim, kaže sljedeće: „Tigrove uzgajamo kako bismo očuvali vrstu, poslije ćemo ih pustiti u divljinu.“
Dojam koji Mattove rečenice izazivaju u slušatelja nimalo se ne razlikuje od onoga kako djeluju na čitatelja. Suhoparno, naučeno napamet. No ponajprije nemaju nikakva smisla. Pustiti u divljinu? Kako bi to trebalo funkcionirati?
Zar Matt ne zna, zar turisti zaluđeni tigrovima ne naslućuju da na bočicu othranjena divlja zvijer nikad neće moći živjeti na slobodi? Ne postoji ni jedan jedini poznati pokušaj puštanja pitomog tigra na slobodu – iz dobrog razloga. Ondje bi činio ono što je naučio: od prvog čovjeka na kojeg naiđe moljakao hranu.
Što se doista događa s odraslim tigrovima u hramu? Navodno ih je bilo više od 50, sredinom 2010. godine. No broj je nestalan. U trenutku našeg istraživanja samo je neodređena slutnja. Crna slutnja. Hram tigrova, naime, mogao bi biti upleten u organiziran i unosan zločin.
U nezakonitoj trgovini divljim životinjama mogu se ostvariti „strahoviti profiti“. Interpol godišnji novčani promet u tom poslu širom svijeta procjenjuje na maksimalno 20 milijardi dolara. A službenici tvrde da stanje svakim danom postaje sve teže, kao i da za progonjene životinje više doslovce ne postoji mjesto na kojem se mogu skriti i preživjeti.
Onaj tko se raspituje za žrtve – kod Interpola, kod Svjetskog fonda za zaštitu prirode (WWF), kod Međunarodnog fonda za dobrobit životinja (IFAW) – saznaje o antilopama, medvjedima, nosorozima, slonovima, orangutanima, sokolima, papigama, kornjačama, zmijama, leopardima, morskim konjićima, o stotinama vrsta, milijunima jedinki, koje se skrovitim putovima krijumčare svijetom, žive ili mrtve, cjelovite ili raskomadane.
Nijedna vrsta životinja nije proganjana tako ustrajno kao tigrovi. Jedinke te vrste zauzimaju najveći pojedinačni udio u mračnim bilancama trgovaca na crno. Truplo nijednoga drugog stvorenja ne može se iskoristiti bez ostataka i dosegnuti toliku cijenu. Krzno, meso, kosti donose debelu peteroznamenkastu zaradu u dolarima. Šape, pandže, brkovi, zubi i penis skupocjeni su poput suhog zlata.
Već odavno zaštitnici životinja ne strepe nad sudbinama pojedinih mačaka.
Strahuju za očuvanje vrste.
Pokušate li saznati tko je za to odgovoran, kod većine ljudi naići ćete na zid šutnje – ili ćete čuti zbunjujuće, tajanstvene aluzije. Službenik Interpolova ureda u Wiesbadenu Peter Müller ne spominje konkretna imena. Jan Schmidt-Burbach, njemački veterinar koji za Svjetsko društvo za zaštitu životinja (WSPA) nadgleda trgovinu životinjama u Aziji, naprasno mijenja temu. U krugu istražitelja u Bangkoku pitanje o krivcima izaziva šutnju, tako dugu i tjeskobnu kao da je netko na raštimanom glazbalu odsvirao glasan ton.
Strahuju li za vlastitu sigurnost? Za našu?
Da nam je namjera bila ispričati dio priče kojem je otvoren put do javnosti, nismo ni morali napuštati udobnost svojih uredskih naslonjača. No na svojem smo putovanju željeli biti neposredni svjedoci. A neočekivano smo se našli u ulozi kupaca. Tko su glavni igrači u međunarodnoj trgovini divljim životinjama? I zašto im nije moguće stati na put?

Vientiane, Laos
U kavani Jumo jedan se čovjek križa
Nekoliko zapadnjaka nagnutih nad zemljopisnom kartom u Jumu uobičajen su prizor. Možda je i stoga Troy Hansel tu kavanu predložio kao mjesto sastanka. Poslijepodne je, nedugo nakon dva. Hansel se s osobljem šali na tečnom laoskom – već 14 godina živi u toj zemlji. Radi za Društvo za očuvanje prirode (WCS), čije je sjedište u New Yorku. U laoskom glavnom gradu ta organizacija ima svoj ured, a Hansel je nadležan za nadziranje trgovine divljim životinjama.
Društvo za očuvanje prirode osmislilo je izraz empty forest syndrome, odnosno sindrom praznih šuma. Da razjasnimo: poznato je da vrste izumiru jer izumire šuma, no postalo je jasno i to da stanovnici nestaju još brže od svojih životnih prostora. Divlje mačke, majmuni, jeleni, slonovi: prvi su na udaru veliki sisavci. Oni su najbolja „meta“, donose najveće prihode.
Hanselova karta prikazuje velike dijelove jugoistočne Azije. Sindrom praznih šuma, kaže on, osobito je izražen u državama koje okružuju Laos. Na jugozapadu Tajlanda, na sjeveroistoku Vijetnama, sasvim gore na sjeveru, u Kini. Zatim na karti crta crvene strelice – deset, 15, 20 strelica. Počinju u Laosu i zatim nekontrolirano izbijaju preko svih granica. To su smjerovi međunarodne trgovine divljim životinjama. Izgleda kao da zemlja krvari.
Troy Hansel plavokos je, star oko 40 godina, širokih ramena i snažnih ruku. Ima sve potrebno da postane junak ove priče. Ni sekunde ne biste oklijevali u njegovoj se pratnji zaputiti u potragu za ilegalnim trgovcima divljim životinjama. Ali nitko ne spominje takvu mogućnost. Vjerojatno nitko ne poznaje taj milje bolje od njega, a ipak je nezamislivo da, kao stranac, prokazuje počinitelje. Hansel nema pravo na sebe preuzeti obnašanje vrhovne vlasti u Laosu. Progon kaznenih djela u domeni je državnih službi.
Naposljetku obilježi jedno mjesto na karti. „Šire se glasine“, s tolikim se oprezom izražava Troy Hansel, da ondje postoji uzgajalište, uzgajalište tigrova.
A životinje nabavlja iz Tajlanda, iz Hrama tigrova.

Pročitajte više u časopisu Geo - srpanj 2011.

Autor: Anke Sparmann