Izlovljavanje Jadrana

Izlovljavanje Jadrana

Plodovima mora stanovnici istočne jadranske obale hranili su se sigurno već u neolitiku, pokazuju arheološki nalazi. Prvi pisani trag o ribarstvu na našem tlu s kraja je 10. stoljeća.

Međutim, sredstva za lov na morsko blago kao i intenzitet njihova gospodarskog iskorištavanja sve do sredine prošloga stoljeća ostavljali su im dovoljno vremena za prirodno obnavljanje. Prvi moderniji – učinkovitiji, ali i agresivniji – ribarski brodovi, koćarice, javljaju se tek na prijelazu iz tridesetih u četrdesete godine dvadesetoga stoljeća. No za Drugoga svjetskog rata gotovo se u potpunosti obustavlja lov na otvorenome moru. Zbog toga znanstvenici podatke prikupljene prvim sustavnim istraživanjem mora u ekspediciji „Hvar“ splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo 1948./9. smatraju polazišnom točkom za utvrđivanje ljudskog utjecaja na život u Jadranu.
Danas su mnoge vrste dovedene na rub opstanka. Od početka znanstvene analize 1960. godine na južnom i većem dijelu srednjeg Jadrana ulov mrežama poponicama sve je oskudniji. Do devedesetih se smanjio više od 60 posto. Taj je vrlo učinkovit i neselektivan ribolovni alat u koji se plijen zapleće dobar pokazatelj bioloških promjena u ribljim populacijama. Također, ulovljeni su primjerci sve sitniji, a omjer vrsta promijenio se u korist onih vrsta koje se brže obnavljaju, primjerice škarpuna (Scorpaena porcus) ili lumbraka (Symphodus tinca). S druge strane, neke, ranjivije na izlov, kao kavala (Sciaena umbra) ili vrana (Labrus merula), gotovo su nestale.
U najnovijoj Crvenoj knjizi morskih riba Hrvatske obrađene su 123, odnosno gotovo četvrtina poznatih jadranskih vrsta i podvrsta. „Prema kategorijama ugroženosti koje je predložila Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN) i kriterijima za procjenu ugroženosti, u hrvatskom dijelu Jadrana, što uključuje unutarnje i teritorijalno more te ZERP, tri su vrste po svemu sudeći izumrle, pet je kritično ugroženih, osam ugroženih i jedanaest osjetljivih, dok su ostale svrstane u niže kategorije ugroženosti te kategoriju nedovoljno poznatih vrsta, koje su bez sumnje ugrožene, ali se zbog pomanjkanja relevantnih podataka ne može odrediti kategorija ugroženosti“, kaže Ivan Jardas, profesor sa splitskoga Centra za studije mora i jedan od autora knjige.
Prof. Jardas ističe da je ribolov uzrok ugroženosti u više od 90 posto slučajeva. Po važnosti slijede degradacija staništa, onečišćenje mora, biološke osobine vrsta koje ih čine osjetljivima, uznemirivanje, promjene izazvane utjecajem novih, alohtonih vrsta, primjerice, algi roda Caulerpa, klimatske promjene, potom zabranjen, ali ne i iskorijenjen ribolov eksplozivom, pomanjkanje hrane i slično.
Njihovi se negativni učinci zbrajaju. To je naočitije na najugroženijim vrstama, predatorima na vrhu hranidbenog lanca – morskim psima i ražama, zbog njihova spora rasta i reprodukcije. Poput ugroženih dobrih dupina ili morskih kornjača, slučajne su žrtve lova drugih, gospodarski važnih vrsta. Ribolov ih ugrožava i posredno – izlovljavanjem vrsta kojima se hrane te uništavanjem staništa. Ribarenje povlačenjem mreža po dnu, sidrenje, onečišćenje i širenje invazivnih vrsta, poput algi Caulerpa taxifolia i Caulerpa racemosa, posebno ugrožavaju morska staništa, poput iznimno osjetljive morske cvjetnice posidonije, sredozemnog endema. Ugrožavanje staništa primarni je uzrok zabrane izlova prstaca jer se pri njemu razbijaju velike površine stijena u kojima rastu.

Pročitajte više u časopisu Geo - lipanj 2009.

Autor: Geo