Kad rijeka procvjeta

Jednoga lipanjskog poslijepodneva počinje odbrojavanje kratka života. Prvi mužjak vodencvijeta širi krila. Najavljuje predstavu prirode na rijeci Tisi u Mađarskoj, u jednoj od posljednjih europskih regija u kojoj ti kukci mogu dovršiti svoj bizaran životni ciklus: tri godine u blatu, 20 presvlačenja i kratka, ali divlja egzistencija u zraku.

Nekoć su ljudi tu predstavu prirode mogli redovito promatrati na europskim rijekama. Još prije 100 godina Palingenia longicauda, najveća i najljepša vrsta vodencvjetova, uvijek se sredinom lipnja rojila u divljem plesu nad mnogim rijekama. Ta je vrsta bila rasprostranjena od Nizozemske do Crnog mora. Nije je bilo samo u južnoj Europi. Danas se čudesno rađanje i umiranje vodencvijeta, koji može narasti do veličine vilina vretenca, može promatrati još samo u Mađarskoj. Ta je zemlja njegovo posljednje utočište.
Potkraj 19. stoljeća većina riječnih tokova na kontinentu nije bila poravnana, voda je bila čista, a glineni sediment u kojem vodencvjetovi polažu jajašca bio je čist. To se promijenilo industrijalizacijom. Divlje su struje postale industrijski kanali s betoniranim obalama i bez sporih pritoka u kojima su vodeni kukci rado polagali jajašca. Tvornice su otpadne vode u rijeke ispuštale nepročišćene. Rijeke su sve više trovala i poljoprivredna gnojiva.
Do 1930. Palingenia longicauda nestala je iz gotovo svih srednjoeuropskih riječnih dolina. Potkraj 1970-ih bilo ih je još u donjem toku Dunava, a poslije je preostala samo Tisa s pritocima. Doduše, javljalo se o novim nalazištima, ali riječ je o zamjeni sa sličnom, ali češćom vrstom Ephoron virgo.
Obje vrste pripadaju redu vodencvjetova i time spadaju u potpuno drukčiju zoološku kategoriju nego, primjerice, obična kućna muha iako se vodencvjetove u svakodnevnom govoru naziva i jednodnevnim mušicama.
Vrstu Palingenia longicauda prvi je put detaljno opisao nizozemski liječnik 1675. godine. Njena populacija u rijeci Tisi trebala bi se iskoristiti za ponovno naseljavanje starih staništa. Profesor zoologije Thomas Tittizer pokušava njihove ličinke udomiti u rijeci Lippe u Njemačkoj, što je jedini takav projekt u Europi.
Ličinke koje su se izlegle iz jajašaca vodencvijeta iz Tise prof. Tittizer i njegov tim jednostavno su 2006. godine pustili u rijeku Lippe, nadajući se da će same pronaći put do glinenog sedimenta, gdje su se u iduće tri godine trebale razviti u krilate kukce.
U sljedećem pokušaju, godinu dana poslije, znanstvenici su htjeli biti posve sigurni: u plastičnim su cijevima ličinke spustili na dno Lippe i čekali da se zakopaju u riječni sediment. „Kod te tehnike postoji opasnost da ribe pojedu ličinke dok se one spuštaju na dno“, objašnjava Tittizer. Očito se upravo to dogodili s onim ličinkama iz kojih su se u lipnju 2009. godine trebali razviti vodencvjetovi – nestale su bez traga. Ali 2010., u to su istraživači uvjereni, rijeka Lippe ponovno će „procvjetati“.

Autor: Torsten Schäfer