Letipsi

Danju u krupnim grozdovima vise na drveću što pati pod njihovim teretom. Noću od njih milijuna vibrira zrak. Broj letipasa koji godišnje ulete u zambijski nacionalni park Kasanka na razini je svjetskog rekorda – vjerojatno se ni na jednome drugome mjestu na tako malenu prostoru ne skuplja toliko sisavaca. Tu je i ekološki dodatni učinak: šišmiši izlučevinama „sade“ cijele šume.

Kad se bolje pogleda, afrička je gusta šuma zastrašujuća. „Pogledaj samo!“ šapće Jill. Pokazuje glavom prema nebu gdje iza crnih zavjesa upravo nestaje posljednji plavi prozor. „I tamo!“ uzvikuje Lee-Anne. U njezinim se širom otvorenim očima odražavaju dva groma što su istodobno udarila na horizontu.
Tih sam, može biti još gore. Ako se sada, primjerice, nad nama izliju ovi tamni oblaci. Da, baš kao što se upravo događa. „O, moj Bože!“ rezimiraju Jill i Lee-Ann našu situaciju.
Kao da nas je grmljavina omamila, stojimo, mokri od glave do pete, na blatnoj livadi u zambijskom nacionalnom parku Kasanka, smještenom točno 100 kilometara istočno od granice s Demokratskom Republikom Kongo. Skupljamo novu dozu hrabrosti – prema nama se kreću tamni leteći objekti. Stotine tisuća! Milijuna? Prolijeću deset metara iznad naših glava, koje instinktivno uvlačimo. U bljesku munje jedno od bića u djeliću sekunde vidim jasnije: pasja njuška. Izbuljene oči. Mišićave vretenaste „ruke“ što završavaju „prstima“ dugačkim poput krakova. „Kako čudesno!“ uzvikuje Lee-Anne ganuto. A Jill odjednom potpuno smireno pita: „Da popijemo čašu vina?“
Obje su se temeljito pripremile za večeras: Jill Derderian, zaposlena u američkom veleposlanstvu u Lusaki, bocom sauvignona; Lee-Anne Singh sredivši terenac za šestosatnu vožnju od zambijskoga glavnoga grada. Zato sada Leslie, naš safari-vodič, može izvaditi bocu iz hladnjaka u prtljažniku. Treba brzo piti, savjetuje, inače će u čaši biti više kiše nego vina. Podižemo čaše k nebu i dirnuti izgovaramo: „To the straw-coloured fruit bats!“

Kako im engleski naziv kaže, palmini letipsi – znanstveno: Eidolon helvum – oko vrata imaju svojevrstan ovratnik boje slame.
Doista se hrane voćem. Letipsi s mnogim manjim, ali i većim vrstama šišmiša čine zajednički red. Oblik glave sličan im je psima ili lisicama, s kojima naravno nisu izravno povezani. Izrasla su im krila dugačka 80 centimetara, teški su oko 300 grama.
„Privučeni raznovrsnošću i količinom divljeg voća zvanog musuku i mupundu, milijuni letipasa svake godine dolaze u naš park“, govori Leslie tonom nepogrešivog poznavatelja prirode. „Oko Božića, kad sve poberu, opet nas napuštaju.“
Zvuči uzbudljivo, no možda nije dovoljno da bi se razumjelo zašto četiri odrasle osobe stoje u močvari tijekom oluje i opijaju se. Što bi, dakle, još trebalo znati – da letipsi slove kao svjetski rekorderi: poduzimaju najduže migracije među sisavcima u Africi!
U usporedbi s udaljenostima koje prevale letipsi – barem 2000 kilometara – sezonske migracije gnuova u Serengetiju kratka su daha.
Tako su letipsi proslavili donedavno potpuno nepoznat zambijski park što se prostire na samo 420 četvornih kilometara.
No ima tu još nejasnoća. Primjerice, koliko milijuna letipasa dolazi u Kasanku? Barem pet, kaže izvješće Sveučilišta Florida. Bwana David Lloyd, bivši kolonijalni službenik, koji od 1985. vodi park pod privatnom upravom, govori pak o više od deset milijuna.

Kako bismo i sami malo brojili, rano ujutro slijedimo Leslieja do promatračnice koju je kod dnevnih boravišta životinja sagradila uprava parka.
Još je mračno, no Jill i Lee-Anne pršte energijom koja se može crpiti samo iz prave motivacije. Jill je strastvena promatračica ptica, ne može joj promaknuti nijedan lepet, pa tako ni lepet letipsa. Lee-Ann, autorica turističkih vodiča, stalno je u potrazi za superlativima. Sve njezine knjige veličaju zambijske cloudscapes – jer formacije oblaka ovdje očito namjeravaju zasjeniti ljepotu krajolika.
Tek što smo se smjestili u visoku krošnju mahagonija, uz scenografiju najmekših oblaka počinje doista božanstvena predstava: povratak letipasa iz noćnog lova.
Lee-Anne citira iz svoga sljedećeg vodiča po Zambiji: „Bića /Eidolon helvum/ pojavljuju se na žuto-narančastom užarenom nebu što na istoku najavljuje izlazak sunca poput čestica pepela iz vulkana tijekom erupcije.“
„Koliko ih je?“ pita Jill ozbiljno.
„Milijuni“, procjenjuje Leslie neobavezno.
Sada svaka od tih sitih, umornih životinja traži kutak za odmor. I svaka upravo u Fibwe Forestu, kako se lokalno naziva šumica što je letipsima postala dnevni boravak – no samo na nekolicini stabala.
„Zašto se ne raspodijele ravnomjerno po cijeloj šumi?“ pita Lee-Anne. „Vole određena stabla“, zaključuje Leslie, od čega nismo postali pametniji. Kojoj vrsti pripada drveće, također je teško zaključiti. To su samo okviri, kosturi bez lišća i kore. Kao da su ih grumeni letipasa što na njima vise ugušili. Leslie se ne čudi: „Ovi milijuni životinja zajedno teže kao 500 slonova!“
Je li taj broj točan? Nije jednostavno zamisliti slonove na drveću, upozorava Jill. Lee-Ann mi posuđuje dalekozor. Tako doživljavam kako letipas nalazi svoje sanjalište. Užurbano lepećući, slijeće na već gusto naseljenu granu, čvrsto se prihvaća i naglavce se pridružuje debelom krilatom klupku već napučenog susjedstva. Došljak se zatim posvećuje toaleti, liže krzno, pandžom čačka ostatke voća između zuba.
Sada tako vise, naši rekorderi. Poput prezrela voća prije pada. Neki od njih slično i završe. Pukne li grana pod težinom grumena i surva se u dubinu, iz susjedne se krošnje podigne jato strvinara kako bi se poslužilo palim primjercima. A preživjeli letipsi, koji više ne mogu letjeti, obogaćuju jelovnik krokodila i pitona.

Pročitajte više u časopisu Geo- srpanj 2010.

Autor: Michael Stührenberg