Majstor tonova

Čovjek sjedi u šumi i svira ono što mu padne na pamet. I to na glazbalu koje je sam izumio i izradio. Zove se Helmut Bleffert, a njegova nam priča govori o čaroliji zvuka, zanatskom umijeću – i o tome što čovjeka čini sretnim.

Odmah valja reći da je ovo priča o stvarima koje se zapravo ne mogu opisati. Iako su vrlo jednostavne. Možda baš zato.
Da bi se primjerice doznalo imali li violončelo dušu, potrebna su samo dva tona: C i H.
Ton C svira se na struni G, koja je među četiri strune na violončelu druga po dubini i dodiruje se kažiprstom. I onda samo jedan polustupanj dolje, tu je već ton H.
Oba tona lijepo zvuče. Toplo, svijetlo, s lagano metalno-hrapavom bojom i finim vibratom. No tonovi nisu samo zvuk. Oni „u čovjeku nešto pokreću“, kako to opisuje Helmut Bleffert. Potiču vibracije, duboko iznutra. Ako su one dovoljno jake – nešto se dogodi. Kao da se otvore vrata drugog vremena i prostora.

Seoska crkva u Eifelu, gorju na zapadu Njemačke. Uskrsna nedjelja prije 50-ak godina. Vjerska je zajednica zapjevala pjesmu „Dragi Bože, hvalimo te“. Pjesma je završetak i ujedno vrhunac mise. Registri orgulja iz strofe u strofu postaju glasniji. Na koncu tromboni toliko zabruje da bi čovjek „mogao kriknuti iz dna duše“. Samog se zvuka Helmut Bleffert više ne sjeća. Bio je, pretpostavlja, više limen nego lijep. Ali atmosfera – ona mu se duboko usjekla u pamćenje. To blistavo uvjerenje, snažna sigurnost, dječji osjećaj da sve na svijetu ima svoj red.
Potrebna su samo dva tona, kaže Bleffert, kako bi se prizvalo ozračje te davne uskrsne nedjelje. „Ako mi to ne uspije, znam da instrument mogu zaboraviti.“

Helmut Bleffert sjedi u svojoj radionici u Großlangenfeldu, selu sa 129 stanovnika u Eifelu. Prostorija u neuglednom seoskom kućerku malena je i mračna. Na policama duž zidova nalazi se čitav arsenal alata: turpije, strugači, blanje, dlijeta raznoraznih veličina. Pod je prekriven prašinom i blanjevinom. Iz kuhinje dopire cvrkut kanarinaca.
Prostor uopće nije pogodan za razmišljanja ili maštanja, niti je čovjek koji u njemu sjedi s violončelom među koljenima nalik sanjaru. No slušatelju se čini, slikovito rečeno, da se pred njim otvaraju vrata nedokučivog i nemjerljivog.
Helmut Bleffert, 59-godišnjak, na sebi ima iznošeni sivo-plavi pulover, a na prstima mu se vidi da muziciranje i urezivanje kutije s vijcima za zatezanje struna nije jedini posao koji radi. Katkad mora i sjeći drveće.
Izrada glazbala na prvi je pogled pravi zanat. Važno je, primjerice, znati odrediti optimalni kut ispupčenja zvučne ploče, poznavati prednosti i nedostatke uljnog laka nasuprot alkoholnom, znati po čemu prepoznati dobru kakvoću drveta – po duljini vlakana, elastičnosti, širini godova... Helmut Bleffert o svemu tome može zorno i detaljno govoriti budući da je u životu izradio oko 3000 glazbala – od dvožičnog violončela za potrebe terapije glazbom pa do majstorskog violončela za koncertne dvorane. Na njegovim instrumentima sviraju neki od najpoznatijih glazbenika Njemačke.
Helmuta Blefferta moglo bi se nazvati iskusnim, uspješnim graditeljem glazbala, no to je tek pola istine. Instrumenti su, naime, tek pomagala kojima postižemo ono najvažnije: tonove koje Bleffert nastoji uhvatiti. „Tonove ne možemo ‚stvoriti‘, oni već odavno postoje. Oni su živa, stvarna duhovna bića kojima je samo potrebna materijalizacija u obliku glazbala kako bi izišli na vidjelo.“
Zvuči komplicirano, ali je zapravo lako shvatljivo. Jednostavno na trenutak trebamo prestati misliti da se stvarnost sastoji samo od onoga što možemo vidjeti, čuti ili dodirnuti. Pjesnici znaju da se „u svakoj stvari krije pjesma“ i da je potrebno izreći samo jednu čarobnu riječ kako bi svi zapjevali. Još je sveti Augustin navodno rekao da je Bog stvorio glazbu kako bi čovjeka podsjetio na njegovu duhovnu domovinu. Ta misao, smatra Bleffert, vrijedi i danas, nakon 1600 godina.
Pročitajte više u časopisu Geo - siječanj 2011.

Autor: Johanna Romberg