Mante

Iako su te ribe među najvećima na svijetu, znanost o njima vrlo malo zna. Stoga je mlada znanstvenica odlučila roniti pred usamljenim selom na obali Mozambika kako bi ih proučavala. Njezino otkriće iznenadilo je morske biologe.

Iz mraka oceana izranjaju četiri velike crno-bijele životinje. Plosnata im tijela s obiju strana završavaju moćnim perajama koje mašu gore-dolje kao u usporenom filmu. Skupina kao da leti kroz vodu, poput velikih ptica.
Otvorenih ždrijela mante lebde iznad grebena. Jedna životinja pliva prema dvojici ronilaca, okreće se pred njima i pokazuje svijetli trbuh. Bljesnulo je. Dok goleme ribe kruže oko njih, ronioci pokazuju palcima prema gore, signalizirajući izranjanje.
Dva sata poslije Andrea Marshall sjedi za radnim stolom i prebacuje fotografije s podvodnog fotoaparata na računalo. U istraživačkoj postaji pokrivenoj trstikom u Tofu, malom selu na jugu Mozambika, sparno je. Ventilator gotovo i ne pomaže. Čuje se šum mora i kvrcanje tipki prijenosnog računala.
Amerikanki Andrei Marshall 31 je godina i morska je biologinja. Već deset godina istražuje mante, koje se ubrajaju među najveće ribe na zemlji. Masa odrasle mante može biti do dvije tone, a raspon peraja premašivati sedam metara. To je otprilike širina nogometnoga gola.
Na svijetu postoji samo jedna vrsta manti. Tako piše u „Katalogu riba“, monumentalnom taksonomskom djelu u tri toma koje stoji u ormaru Andree Marshall. No karta svijeta koju mlada znanstvenica drži u ladici pisaćeg stola priča drugu priču. Marshallova je na njoj svaku poznatu populaciju manti označila točkom. Neke su točke crvene, druge plave. Dvije različite boje označavaju dvije različite vrste – i višegodišnju potragu mlade znanstvenice za dokazima koji bi potkrijepili njezinu teoriju o dvjema vrstama.
Na ekranu računala pojavljuju se slike današnjeg zarona. Marshallova i njezin kolega, novozelandski biolog Simon Pierce, poznaju tri od četiri mante koje su susreli: to su Compass, Fifty Cent i Applepie. Životinje su imena dobile zahvaljujući osobitim uzorcima mrlja i ožiljaka na trbuhu. Marshallova je, primjerice, ženki Fifty Cent ime dala prema jednoj nakrivljenoj petici i nuli na trbuhu te zbog ožiljka na desnoj peraji, odnosno dijela koji je odgrizao morski pas – i koji izgleda kao „očiti C za Cent“, zaključila je znanstvenica.
Sada je na ekranu slika trbuha četvrte životinje, ženke. Marshallova uspoređuje uzorak mrlja s dokumentiranim ženkama iz baze podataka, brzim klikovima pregledava slike. Ne podudaraju se. Daje životinji ime Simba, inspirirano uzorkom sličnim šapi na njezinu trbuhu.
Simba je jedna od 743 mante koje je Marshallova katalogizirala. Prema onome što znamo, na svijetu nema mnogo populacija manti velikih poput ove pred Tofom. I nijedna nije bolje istražena.

MANTE ŽIVE u toplim oceanskim područjima. Točke na karti Andree Marshall nalaze se na istočnoj obali Australije, između tihooceanskih otočnih grupa, uz kalifornijsku obalu i u Karipskome moru. Osobito ih je mnogo u Indijskom oceanu: na istočnoj obali Afrike te na obalama Tajlanda i Indonezije. Nitko ne zna koliko manti ima ili koliku starost dožive. Malo se zna o ponašanju tih riba.
Marshallova je prva znanstvenica koja je opisala udvaranje manti. Ženku slijedi dvadesetak mužjaka. Zapliva li ženka udesno, i mužjaci idu desno; baci li se ulijevo, mužjaci idu lijevo. Podvodni balet sa savršenom koreografijom. Ženka konačno odabire jednog mužjaka i pari se. Nakon jednogodišnje trudnoće koti se jedan mladunac. Mladunci već pri rođenju imaju raspon peraja od 1,5 metara i od prve su minute prepušteni sami sebi.
U odnosu na tjelesnu masu, mante imaju najveći mozak među ribama. Pojedini teoretičari evolucije smatraju kako rastu mozga pridonosi život u skupini. Mante se skupljaju radi hranjenja te se susreću na „postajama za čišćenje“, gdje ih čiste male ribe. Čini se također da postoji hijerarhija između starijih i mlađih životinja.
Mante redovito iskaču iz vode i uz pljusak padaju na površinu. Marshallova pretpostavlja da tako komuniciraju. Znanstvenica mante smatra vrlo društvenim ribama. Uvjerena je i da imaju osobnost: neke označava kao radoznale i zaigrane, a druge kao sramežljive i strašljive.
Iz podataka koje sakuplja o populaciji u Tofu, znanstvenica pokušava izvući daljnje zaključke o životu tih životinja. Točno polovina katalogiziranih manti boravi na istom mjestu, a Andrea Marshall redovito ih obilazi. Ženke Compass i Fifty Cent srela je više desetaka puta. No stotinjak manti iz baze podataka u osam je godina samo jednom vidjela pred Mozambikom. Slučajnost?
Marshallova je u Tofo prvi put otputovala 2001. godine. Tada je studirala biologiju mora u obalnom gradu Brisbaneu u Australiji. Poznanik je toj strastvenoj podvodnoj fotografkinji preporučio ronjenje u Mozambiku.
Andrea Marshall odrasla je u blizini San Francisca u Kaliforniji. S 12 je godina dobila dozvolu za ronjenje, a s 15 se već mogla podičiti s 500 zarona. No nikad nije doživjela tako bogat podvodni svijet kao u Mozambiku. I svaki je dan viđala mante, životinje koje se u druga ronilačka područja dovoze avionom kako bi se roniocima omogućio susret s njima.
Kad se vratila u Brisbane, predložila je svom profesoru Michaelu Bennettu temu kao doktorski rad. „Pogledao me kao da sam poludjela. Priznao je da se jako malo zna o tim životinjama. Za to doduše postoji dobar razlog. Rijetke su, a istraživanje je skupo. I nemoguće je da s 22 godine sama pišem doktorat usred Afrike“, prisjeća se Marshallova.
No mlada je žena odlučila započeti pilot-istraživanje. Na svoju ruku. U Brisbaneu je prodala auto i pokućstvo te opet otišla u Mozambik.
U Tofu je uselila u kolibu bez struje i tekuće vode. Dogovorila se sa seoskim ribarima da je ostave na grebenu i poslije pokupe. Kolega Simon Pierce, stručnjak za kitopsine, pridružio joj se poslije, pa je prvih godina bila prisiljena zaobilaziti najvažnije pravilo ronjenja. Ronila je bez partnera.
Pročitajte više u časopisu Geo - rujan 2011.

Autor: Juliette Irmer