Maraton lovaca na zmije

Tko je snalažljiviji, tko je prepredeniji: zmija ili čovjek? – to se pitanje Geovoj reporterki stalno vraćalo na njezinu 4000 kilometara dugom putovanju kroz pustinje, kišne šume i podmukle obalne vode Australije dok je pratila dvoje stručnjaka za gmazove u potrazi za najotrovnijim životinjskim vrstama na svijetu. Ekspedicija je bila usredotočena na jedinstvene sposobnosti gmazova i iskonske dubine ljudskog straha.

U prvom su susretu najjači i dojam koji zmija ostavlja, i strah – unatoč svim čvrstim odlukama prije susreta, teorijama, pustim lekcijama i umirujućim riječima herpetologa. Kad se počne uvijati, kad uspravi glavu, zasikće i zapaluca jezikom, kad se metar i pol „zategnute opruge“ sprema za napad – tada znanost ne pomaže. Posebice je odbojno to njeno uvijanje, tako ljigavo, gotovo skaredno. Dovoljan je letimičan pogled na zmiju mulgu (Pseudechis australis) i ona već nezaustavljivo prodire kroz pažljivo istkanu mrežu razuma do najskrovitijih kutaka psihe. Kako to da jedan tako krasan stvor izaziva tako dubok zazor?
Australska kraljevska smeđa zmija (king brown) spada među najotrovnije zmije na svijetu. Guido Westhoff tvrdi da se ona više boji nas nego što se mi trebamo bojati nje. Napada samo ako se osjeti ugroženom, a tada su meta i ljudi. Znanstvenik sa Zoologijskog instituta u Bonnu – trenutačno stipendist Humboldtove zaklade na Sveučilištu Queensland u Brisbaneu – zaštitnički tijelom presijeca zmiji put. Za trenutak su oboje nepomični: 39-godišnji istraživač u čizmama, na sigurnoj udaljenosti i s kukom za zmije u ruci – te otrovnica iz porodice guja, visoko plasirana na znanstvenikovoj rang-listi gmazova koje bi htio proučiti. Westhoffa zanimaju prije svega njeni zubi. Proučavanje zuba jedan je od ciljeva njegova istraživačkog putovanja „zmijskim kontinentom“ započeta na rubu australske pustinje Simpson, južno od gradića Mount Ise.
Najednom se zmija ustremljuje na Westhoffa, tijelo joj je podignuto, čeljusti su razjapljene. Uspješna parada, iskorak, biologova ruka vitla kukom poput mača. Životinja je već u zraku, potom neozlijeđena pristaje na crvenom razmrvljenom tlu gdje joj tek rijetka biljčica može ponuditi skrovište. Smirenost i točno poznavanje životinje odlike su koje krase dobrog zmijolovca. Opasno postaje tek kad je više ne vidimo, kaže Westhoff. Otkad pamti, Westhoff živi s gmazovima. U svom stanu drži nekoliko desetaka terarija, u njima su kobre, mambe, čegrtuše... Pokatkad se nakupi više od 80 primjeraka. Taj je krotitelj zmija i straha koji one izazivaju hobi pretvorio u zanimanje. Laboratorijskim je pokusima izazvao senzaciju i izvan stručnih krugova, a usto je dosad već nekoliko puta vodio uspješne istraživačke ekspedicije.
Westhoff skida kožnati šešir i baca ga ciljajući zmiju. Lukavština bi trebala pomoći da se životinja umiri. Čim zmija potraži sklonište u mračnoj šupljini naklobučene kože, znači da varka djeluje. No lukavost je zakazala, zmija se ne namjerava sklupčati, očito traži borbu.
Lovac je opet hvata kukom, u prvi tren izgleda da će uspjeti u kroćenju. No zmija se od metala odbija poput nategnute gumene trake, kao da je svu snagu prikupila za taj jedan jedini trenutak kada će uteći, i brzo nestaje među rijetkim raslinjem. Postati očima nevidljiv već iza nekoliko stabljiki strna darovitost je koju pokazuje taj majstor kamuflaže, a Westhoff je naziva savršenim načinom skrivanja.
No to sada znači da zmija može biti bilo gdje.

I KAMO SAD? Svaki korak može biti poguban. Srećom, lovci poput australske kraljevske smeđe zmije, aktivni danju, bježe kad im se približi prevelik potencijalni plijen, što znači da bježe i od ljudi. Osluškuju vibriranje tla. Njihovo je unutarnje uho u stanju registrirati čak i mišje tapkanje.
U Australiji, međutim, vrvi i od brojnih specijaliziranih lovaca iz zasjede – jedan je od njih i noću aktivna ljutičasta guja (Acanthophis antarcticus). Ona ne bježi ni kad osjeti jake vibracije, nepomično čeka da naiđe plijen. Ta spoznaja na mene ne djeluje nimalo antiserumski. Pravi protuotrov ionako nemamo sa sobom. Uzimanje antiseruma bez liječničkog nadzora može izazvati anafilaktički šok te žrtvu ugriza pokositi brže nego zmijski otrov. Prvih se noći nisam usudila ni prst promoliti iz šatora. Po danu mi se od svakog štapa pričinjalo da je zmija iako nisam neka strašljivica. Kod kuće obično skupljam paukove po zidovima i odnosim ih van, a iskusila sam i divljinu Afrike prateći leoparde.
No podred gmazova Serpentes (zmije) s 2800 vrsta zasjenjuje sve ono što znamo o opasnim životinjama. Znanstvenici procjenjuju da je u svijetu svake godine oko 5,5 milijuna zmijskih ugriza, od čega u 420.000 slučajeva nastupi otrovanje, a u 100.000 posljedica je smrt. To je osobito često u tropskim i suptropskim zemljama. Zmije su uspjele zaposjesti gotovo sva staništa na Zemlji, osim polarnih i područja trajno zaleđena tla te nekih otoka. Nastanile su se u podzemnom i nadzemnom svijetu, slatkim i slanim vodama, na drveću i u močvarama, u pustinjama i u visoku gorju. Za zmije se može reći da su univerzalne životinje.
Među deset najotrovnijih vrsta sedam obitava u Australiji. Svejedno je li to pustinjski taipan (Oxyuranus microlepidota), tigrasta guja (Notechis scutatus), zmija smrti (Acanthophis antarcticus) ili kraljevska smeđa zmija, australskim kontinentom gmiže više od 180 zmijskih vrsta, a dvije trećine su otrovnice s 5000 ugriza godišnje. Broj ugriza relativno je malen jer je zemlja rijetko naseljena. A činjenica da su smrtni slučajevi rijetki temelji se na kvalitetnoj intenzivnomedicinskoj skrbi.

Pročitajte više u časopisu Geo - kolovoz 2009.

Autor: Hania Luczak