Morski psi

Rangiroa je legendarna među roniocima: taj atol u južnome Tihom oceanu jamči bliske susrete s morskim psima. No kad počnu kružiti u skupinama po stotinu jedinki, i prosvijećenim znanstvenicima zastane srce.

Prvi nas je zaron trebao odvesti u zalazak sunca. No zaprijetila je kiša, rano se smračilo, pa smo zaronili u tmuran svijet. Koraljni greben bio je kao prebojen maskirnim bojama, a tropske ribe djelovale su poput blijedih otisaka. Tad je voditelj zarona Yves Lefèvre uperio prst u sićušan oblak nalik vrtlogu prašine koji se oblikuje kad netko prejako zalupi knjigu što je dugo stajala na polici. Oblak kao da je došao ni iz čega, i jednakom se brzinom raspršio. Zatim još jedan. Pa još jedan. Tad smo ugledali ribe kirurge (Acanthuridae): vitka bića dugih prsnih peraja i duboko usječenih malih usta. Ime su dobile po oštricama sličnima skalpelu koje nose ispred korijena repa i koje im služe za obranu.
Doživjeli smo ribe u vedrom raspoloženju – pri razmnožavanju. Ženke su neprestano izlazile iz skloništa koralja i izbacivale jaja, što je privlačilo mužjake koji su ih uzbuđeno oplođivali oblacima sjemena.
Činilo se da životinje kao u nekom zanosu plešu na tihu, dvorsku glazbu. Naprijed, natrag, naprijed, natrag – uzdizale su se u lukovima i opet se spuštale kako bi napravile mjesta partneru. Zatim je došao morski pas. Elegantno. Ravno iz duboka crnog ždrijela iznad kojeg smo lebdjeli poput marioneta na nevidljivu koncu. Samo dva, tri udarca repom i već je plivao kroz našu malu grupu. Ukipili smo se. Napeti. Ruku prekriženih na grudima, lagano zgrčenih nogu. To je bio sivi grebenski pas (Carcharhinus amblyrhynchos). Ne osobito velik. I samo jedan. Poput glasnika koji je došao prenijeti pozdrav ostalih.
Sivi grebenski pas ubraja se među najradoznalije i najaktivnije vrste morskih pasa. Uz crnovrhog grebenskog psa (Carcharhinus melanopterus) i bjelovrhog grebenskog psa (Triaenodon obesus), tu vrstu ronioci najčešće susreću među koraljnim grebenima tropskih oceanskih područja – pa tako i na Rangiroi.
Rangiroa je najveći atol Francuske Polinezije i drugi po veličini na svijetu. Iz zrakoplova djeluje poput golema ovala, duljeg od 80 i šireg od 30 kilometara. To je vijenac otoka što se prije više milijuna godina izdigao iz mora. Danas promatraču oduzima dah: izgleda poput blještave biserne ogrlice na tirkiznoj svili.
Znakove života posjetitelj otkrije tek kad avion dotakne pistu otočića Tevaiohie, jednog od malobrojnih naseljenih otoka na ogrlici koju čini oko 240 sićušnih mrlja zemlje. Dva duboka usjeka povezuju plitku lagunu, unutrašnjost atola, s beskrajnim Tihim oceanom: ta dva kanala omeđuju otočić Tevaiohie.
Tevaiohie je dugačak desetak kilometara, mjestimice jedva širi od nekoliko stotina metara i gdjegdje uzak poput krivudave ulice što vodi od jednog kanala do drugog.
Na jednom kraju ulice nalazi se selo Avatoru s crkvom i poštom, na drugom jedna od dviju ronilačkih baza Yvesa Lefèvrea. Spremište za opremu, natkriveni izletnički stol i pristanište za gumenjake s kojima isplovljava – to je sve. Za ronjenje je potrebno samo idealno mjesto. S pravim životinjama. A takvo se mjesto nalazi nedaleko od prolaza Avatoru, zapadnog kanala.
Brodom nam je sljedećeg jutra trebalo točno 15 minuta. Sunce se odražavalo na vodi, Lefèvre je poput galionske figure stajao na pramcu u svijetloplavom odijelu od neoprena, svijetloplave kose skrivene pod šeširićem. U jednom je trenutku uzviknuo: „Stop!“ Bilo nas je osmero, krenuli smo rano, gotovo i nismo razgovarali, samo smo si na engleskom zaželjeli: „Have a good dive!“ Kao da se opraštamo. Tad su se svi uvukli u prsluke s bocama, prebacili maske preko očiju, gurnuli regulator disanja u usta. Lefèvre je izbrojio do tri i bacili smo se na leđa s ruba broda.
Ništa nismo vidjeli dok smo klizili sve dublje, a srebrni krov morske površine odmicao. Kao da smo lebdjeli kroz svemir. Kad je jedan od voditelja otvorio plastičnu vrećicu s mamcem, trulom ribom, srebrnovrhi morski psi (Carcharhinus albimarginatus) u tren su se okupili. Plijen love u grupama do 800 metara dubine. No kad nanjuše strvinu, dođu i u pliće vode. Ti vitki sivo-smeđi projektili dugi do tri metra, s bijelim rubovima na svim perajama, osim u Tihom oceanu žive i u zapadnome Indijskom oceanu te u Crvenom moru.
Prije zarona objasnili su nam da morski psi slijede njuh i crnim točkicama na njušci, takozvanim Lorenzinijevim ampulama, primaju električne signale. No kad su se prvi srebrnovrhi morski psi stvorili niotkud i odjednom zaplivali oko nas, osjećali smo da nas promatraju širom otvorene oči uskih, oštrih zjenica.
Ti su hladni pogledi pristajali uz metalni sjaj tijela. Osjećali smo se kao da nas nisu opkolile životinje, nego strojevi, vojne letjelice. Nevjerojatno lijepe i čudesno strašne.
Životinje su oblikovale borbenu formaciju. U prvom redu tri jedinke, zatim četiri, na kraju osam. Elegantnim pokretima kružili su oko nas u sve manjim krugovima. Prilazili su sve bliže. I još su nas uvijek fokusirali nepomičnim hladnim pogledom.
Pročitajte više u časopisu Geo - siječanj 2011.

Autor: Freddy Langer